AR pijaca klasika: Redak Bugattijev prototip u oglasima
Priča o ponovnom rađanju Bugattija devedesetih godina prošlog veka gotovo da zvuči kao filmski scenario. Italijanski preduzetnik Romano Artioli uspeo je da oživi legendarni francuski brend i da predstavi EB110, automobil koji je bez zadrške ciljao sam vrh svetske automobilske industrije. Međutim, koliko je taj poduhvat bio impresivan, toliko je i njegov kraj bio očekivano buran. Ambiciozni projekat ubrzo se urušio, ostavljajući za sobom niz nedovršenih ideja i modela koji nikada nisu dobili punu šansu. Više na tu temu možete da pročitate u jednom od ranijih izdanja u našoj sekciji Zanimljivosti dana.
Među njima se posebno izdvaja Bugatti EB112, luksuzna limuzina koja je trebalo da proširi identitet brenda daleko izvan sveta hiperautomobila. EB112, zasnovan na ugljeničnoj šasiji razvijenoj iz modela EB110, je predstavljao tehnički i konceptualni iskorak, ali nikada nije stigao do serijske proizvodnje.

EB112 je predstavljen na Salonu automobila u Ženevi 1993. godine i nosio je u sebi duh superautomobila, ali u formi elegantne limuzine s četvoro vrata. Pokretao ga je atmosferski motor V12 radne zapremine 6,0 litara, smešten iza prednje osovine, koji je razvijao 460 konjskih snaga i maksimalnih 435 Nm obrtnog momenta. Snaga se do svih točkova prenosila putem šestostepenog manuelnog menjača, uz raspodelu obrtnog momenta koja je favorizovala zadnju osovinu.
Performanse su bile više nego impresivne za jedan luksuzni sedan tog vremena. Tako je ubrzanje iz mirovanja do 100 km/h trajalo svega 4,3 sekunde, dok je maksimalna brzina iznosila čak 300 km/h. Sve to u automobilu koji je, uz vrhunski komfor i enterijer obložen kožom, mogao bez problema da preveze četiri putnika.
Dizajn je potpisao legendarni Đorđeto Đuđaro, čije ime nosi gotovo mitski status u svetu automobilskog dizajna. EB112 se, za razliku od futurističkog EB110-a, snažno oslanjao na istorijsko nasleđe marke. Karakteristična centralna „kičma“ i podeljeno zadnje staklo evocirali su uspomenu na čuveni Type 57 Atlantic, dok su detalji poput felni i prepoznatljive „potkovice“ na prednjoj maski vraćali Bugatti predratnim korenima.
Bugatti je, uprkos velikim ambicijama, uspeo da završi samo jedan potpuno funkcionalan prototip i nekoliko stilskih maketa pre nego što je 1995. godine kompanija zatvorena. Međutim, priča tu ne staje. Žildo Palanka Pastor, preduzetnik iz Monaka, kasnije je otkupio preostalu imovinu i od dostupnih delova sastavio još dva kompletna primerka EB112-a. Jedan od tih automobila, proizveden 1999. godine, danas predstavlja izuzetno retku pojavu na tržištu.
Upravo taj primerak biće ponuđen na aukciji kuće RM Sotheby’s u Monaku, zakazanoj za 25. april 2026. godine. Procene govore o ceni između 1,5 i 2 miliona evra, što je iznos koji, iako visok, deluje gotovo razumno u poređenju sa savremenim Bugattijevim modelima.
Automobil je tokom godina povremeno vožen ulicama Monaka, ali i dalje ima svega 241 prevaljeni kilometar.
Temeljno je obnovljen tokom 2021. i 2022. godine, uključujući kočnice, oslanjanje, sistem emisije izduvnih gasova i motor, što znači da je spreman ne samo za izlaganje, već i za vožnju, za one dovoljno hrabre da ovakav raritet izvedu na put. Danas, dok Volkswagenova grupacija uspešno vodi Bugatti kroz novu eru hiperautomobila, pokušaji da se oživi ideja luksuzne limuzine pod tim imenom ostaju bez konkretnog rezultata.

Koncepti su postojali, ambicije nisu nedostajale, ali nijedan projekat nije stigao do proizvodnje.
Zato EB112 ostaje fascinantan podsetnik na jednu alternativnu istoriju, onu u kojoj je Bugatti mogao postati mnogo više od proizvođača najbržih automobila na svetu. Automobil koji je bio ispred svog vremena, i koji tek danas dobija pažnju kakvu je možda oduvek zasluživao.
Zoran Tomasović
Slike: RM Sotheby’s
(111)






Laički, zadnji deo odličan, prednji….blagi užas.
Detaljan opis prepuštam Mateji 😄
inače ron denis je svojevremeno za bugati vejron rekao da je ružna svinja,
ja kažem kakav je ovo enterijer, plastika kao u pasata 4 sa ventilacionim otvorima iz kedija
Retko ružan redak prototip.
O ukusima ne vredi raspravljati – samo imajte na umu da je auto s početka 90-ih, pa nije čudo što je „demode“.
Takođe, pošto sam se sticajem okolnosti vozio u EB110, mogu da kažem da u unutrašnjosti istog nema plastike „ni za lek“ – sve je koža, aluminijum i drvo – čak je nakamiči kasetofon (!) bio obložen drvetom – verujem da je i u EB112 ovo što liči na crnu plastiku, ustvari koža.