AR test polovnjaka: Volvo S80 2.4i

Švedska perjanica s početka milenijuma

Ukoliko vam je mrsko čitati tekst o automobilu iz naslova, vjerujte da sve može stati u jednu riječ, a to je kvalitet u svakom smislu. Zaista, iz moje perspektive, ovaj atribut savršeno odgovara i sažeto opisuje automobil iz naslova bez da se išta dodaje. Međutim, za one koji su voljni da pročitaju amaterska zapažanja i moje viđenje ovog automobila, ispod slijedi par redova sa malo detaljnijim opisom.

Kako ja vidim ovaj automobil? Ovaj automobil, kao i većina iz te ere, dakle kraj devedesetih i početak dvijehiljaditih, za mene predstavlja idealnu smješu tehnologije, kvaliteta i dizajna jednog prevoznog sredstva. Postoje neke blagodati moderne tehnologije, ali su tu da spontano odrade svoj posao, nikako da odvraćaju pažnju vozaču, dok je akcenat bio na kvalitetu izrade i autentičnosti dizajna.

Volvo S80 se savršeno uklapa u tu priču. Napravljen je da traje i da pređe stotine hiljada kilometara prevozeći putnike bezbjedno i udobno, odnosno da vrši osnovnu funkciju automobila bez nepotrebnih komplikacija, što danas i nije tako česta pojava… Jednostavno, ovo je stara škola auto-industrije, i napravljen je kako Bog zapovjeda.

Moje iskustvo sa ovim automobilom je skromno, ne mogu reći da ga poznajem dovoljno da dam neko ozbiljnije mišljenje, ali sam sporadično u proteklih par godina znao preći s njim po nekoliko desetina kilometara. Ako se u obzir uzme i test vožnja za potrebe pisanja ovog teksta, smatram da je to dovoljno iskustvo da se zapaze neke bitne i zanimljive stvari.

Pošto je prvi susret s automobilom rezervisan za čulo vida, prvo ide par riječi o spoljašnjem dizajnu, jer je on taj koji ostavlja prvi utisak. Radi se o premijum limuzini i već iz daljine se vidi da je riječ o gabaritnom i masivnom automobilu. Vozilo izgleda skladno sa svih strana i sa čistim linijama, a zadnji kraj, po kom su Volvoovi modeli iz ove ere prepoznatljivi, baš ima neki poseban karakter.

Lično mi izgleda malo čudno taj nastavak kontura sa bokova do zadnjih svjetala koja prate isti oblik, ali sve zajedno na neki način odiše specifičnom elegancijom. Prije svega zanimljivo, ali i univezalno rješenje, bravo za Volvoove dizajnere! Sa bočnih strana sve izgleda proporcionalno, hauba je jako duga, što se i ne primijeti toliko dok se ne sjedne za sam volan, jer je dužina automobila bezmalo 5 metara. Prednji kraj takođe moram da pohvalim, prepoznatljiv dizajn Volvoa, sve na svom mjestu, iz daljine se vidi da se radi o Šveđaninu teške kategorije.

Unutra sve odiše kvalitetnom izradom i prostranošću. Mjesta ima na pretek, i na prednjim sjedištima i na zadnjoj klupi. Instrumental tabla je pregledna, klasičnog dizajna, dok je centralna konzola prenatrpana dugmićima, mada je tada takav trend vladao među većinom evropskih proizvođača. Ima tu svega i svačega, sve je jasno označeno i na dohvat ruke, ali ono što moram da spomenem je osjećaj pri stiskanju bilo kog dugmeta ili okretanju točkića. To djeluje tako kvalitetno i “tečno“ da nemam riječi kojom bih to opisao. Baš se osjeti da se radi o kvalitetnom proizvodu. Završna obrada i spojevi različitih dijelova i materijala su odrađeni savršeno, svi zazori su jednake širine.

Ručice za migavce i brisače pružaju osjećaj čvrstoće, sve zategnuto kao praćka i posle četvrt vijeka, tolerancija je bila nula u švedskoj fabrici. Korišćeni materijali su zaista birani, od instrumental table, do tapacirunga vrata i samih sjedišta, sve jako prijatno izgleda i pruža isti takav osjećaj pri dodiru. Sjedišta na konkretnom modelu su presvučena sivo-crnom kožom, a udobnost im je na vrhunskom nivou, kao da se sjedi u nekoj fotelji. Čini mi se da bih put od 12 sati bez problema podnio za volanom ovog gorostasa. Preglednost je takođe dobra, staklene površine su velike, jedino duga hauba zna da prevari, pogotovo kada neko ko je navikao na C-segment sjedne za volan drastično duže limuzine.

Ispod duge haube se nalazi petocilindrični motor sa 20 ventila, radne zapremine 2.435 cm³, atmosferski benzinac poprečno postavljen. U mojim očima je to ozbiljna mašina, iako brojke nisu tako zadivljujuće uzevši u obzir zapreminu motora. Naime, snaga ovog agregata je 125 kW pri 5.700 obrtaja/min, a obrtni moment 230 Nm pri nešto nižih 4.500 obrtaja. Danas se približna snaga i moment sile bez problema postižu iz drastično manjih radnih zapremina, nerijetko sa dva cilindra manje u poređenju sa ovim rednim petakom.

„Skromna“ snaga u odnosu na zapreminu omogućava ovom automobilu garantovano dug životni vijek bez neočekivanih problema, nedostatak turbine i drugih složenih sistema idu u prilog ovom zaključku. Dakle, robustna konstrukcija sa provjerenim tehničkim rješenjima smanjuje šanse bilo kakvih kvarova na minimum, filozofija koju volim. Ovaj primjerak za svojih 25 godina nijednom nije izdao, sitnijih problema je bilo, ali nekih katastrofalnih nikada. Osim ovog motora, u ponudi je bio slabiji redni petak, mnoštvo turbo-benzinaca sa 5 ili 6  redno postavljenih cilindara, te VW-ov 2.5 TDI, kojeg je kasnije zamijenio Volvoov 2.4D, odnosno D5, takođe turbo-dizel sa 5 cilindara.

Dimenzije automobila su pozamašne, a to se najviše osjeti u gradskoj vožnji. Napred duga hauba, gepek daleko iza, pa je dosta nezahvalno voziti S80 po gradskim ulicama. Može da posluži za skoknuti do prodavnice ili obaviti neku sitnicu po gradu, ali domaći teren ovog automobila su otvoreni putevi – magistrale i auto-putevi. Dužina iznosi 485 cm, širina 183 cm, a visina 145 cm, moglo bi se reći grdosija na točkovima. Zapremina gepeka je zaista velika, te uzevši u obzir i pravilan oblik, radi se o vrlo korisnom prtljažnom prostoru.

Kako rekoh, mjesta za putnike uopšte ne fali, napred će vozač visine 2 metra sigurno lako naći poziciju sjedenja, a nazad mjesta za koljena i glavu ima u izobilju. Međuosovinsko rastojanje iznosi oko 280 cm, pa toliko unutrašnje prostranstvo i ne iznenađuje, nego se, naprotiv, očekuje.

Konkretni primjerak je proizveden 2001. godine i prešao je oko 207 hiljada km, sigurno se radi o pravoj kilometraži. Kupljen je kao mlad polovnjak u Švajcarskoj i najviše radnog vremena je proveo na auto-putevima između spomenute države i BiH, kada ga je nakon par godina zamijenio XC90. Od tada ovaj automobil uglavnom čami u garaži, dok malo akcije doživi tokom zimskih i ljetnih praznika, kada vlasnici dođu u rodni kraj na odmor.

Upravo tu i leži razlog njegove očuvanosti, iako mislim da i primjerci s većim kilometražama nisu umorni ako su održavani kako treba. S druge strane, predugo stajanje takođe nije zdravo za metalnog ljubimca, tako da se nekad javlja pomalo nemiran rad u leru, dok mjenjač nekad zna iskočiti iz rikverca. Ne bih rekao da su to greške koje se često dešavaju u ovim automobilima, nego da se radi o posljedicama penzionerskog života, uprkos tome što se ovaj S80 tako ne osjeća.

Iskustvo koje sam stekao za volanom ove limuzine varira od velikog zadovoljstva do blage dosade, zavisno od situacije. Volvo S80 nikako nije namijenjen gradskoj vožnji, dosta je nezgodno provlačiti se kroz uske ulice. Nije ovo baš toliko glomazan auto, ali bih rekao da je nedovoljno okretan. Nekako se sve odvija polako i spontano, od odziva na gas do okretanja volana, pa automobil pri sporijoj, gradskoj vožnji djeluje tromo. Nisam mislio da ću to ikad reći, ali bi parking senzori, pa makar i neki primitivni, bili od pomoći pri parkiranju.

Prednja vrata su dosta duga, pa na užim parkinzima često ne mogu da se otvore dovoljno široko za normalan izlazak, još ako je vozač krupnije građe, nije baš najsrećnija kombinacija. Prelazak preko manjih rupa i šahtova na gradskom asfaltu Volvo ne osjeti, doslovno ih upija, tako da vožnja dođe kao neka masaža, osjeti se samo blago „njihanje“. Međutim, prelazak preko većih ležećih policajaca i ulegnuća na bržim putevima me neprijatno iznenadio. U tim slučajevima S80 previše poskakuje, osjećaj je kao da se nalazim na čamcu kog nose talasi. Da li je ogibljenje previše mekano ili su postojeći amortizeri i opruge završili svoj životni vijek, nisam siguran, ali mi takvo ponašanje na putu nije nikako leglo.

Međutim, čim se dohvatismo boljih, magistralnih puteva, situacija se drastično promijeni u korist Volvoa. Na magistralama je svoj na svome, i tu sve sitne mane iz gradske vožnje padaju u zaborav. Ubrzanje je linearno, nema onog početnog udara u poređenju sa turbo-motorima, nego se povećanje brzine dešava ravnomjerno, teče nekim prirodnim tokom. S druge strane, S80 i krivine nisu baš dobri prijatelji. Volvo ide željenom putanjom, ali uz dosta izraženo naginjanje, tako da je u krivini preporučljivo smanjiti brzinu.

Nije nestabilan, svi točkovi su u kontaktu s podlogom, samo to naginjanje izaziva osjećaj kao da će se automobil prevrnuti. Na kraju krajeva, ni ja nisam išao u neke ekstreme, ali iz mog iskustva, ovo mi izgleda kao slaba tačka. Naravno da S80 nije namijenjen za oštriju vožnju, ali s obzirom na cijenu iz vremena kada je bio nov (35 do 45 hiljada evra, u današnjim parama mnogo više), čovjek bi očekivao da se bolje uklapa u sve saobraćajne situacije. Opet ponavljam, treba uzeti u obzir godine, jer postoji realna šansa da je za ovakvo ponašanje u krivinama odgovorno “istrošeno” vješanje.

Ipak, ne pohvalih ga dovoljno kada je u pitanju vožnja po otvorenom putu. Vožnja teče glatko, osjeti se da automobil ima viška kilograma, ali ih redni petak solidno pogoni. U svakoj brzini povlači dovoljno dobro, preticanja nisu problem u bilo kom stepenu prenosa. Međutim, za malo brže i bezbjednije preticanje, valja obrtaje podići na preko 4.000, tada motor isporučuje snagu na zadovoljavajućem nivou. Mjenjač je petostepeni manuelni, hodovi ručice su dosta dugi, što mi je sasvim prihvatljivo u ovoj limuzini. Mjenjač skoro pa ne dozvoljava agresivniju vožnju, jer je potrebno izvjesno vrijeme da se izvrši prelaz iz jednog u drugi stepen prenosa.

Moja zamjerka je i dosta kratka peta brzina, mislim da je trebalo ili dodati šestu ili produžiti petu brzinu, s obzirom na namjenu ovog automobila. Sve u svemu, prija provoditi vrijeme u ovom Volvou na otvorenom putu, zamaranje prilikom vožnje je svedeno na minimum. Ljubitelji benzina će biti zadovoljni i zvukom ovog petocilindričnog agregata, baš prijatno „reži“, nikako napadno. Zvučna izolacija je fantastična, pri brzinama do 100 km/h šumovi vazduha su jedva primjetni.

Cijeli automobil odaje utisak kvalitetnog i iznad svega bezbjednog putovanja, jednostavno cjelokupan doživljaj automobila uliva povjerenje. Vazda mi je u podsvjesti da je Volvo jedan od najsigurnijih automobila za putnike (to slušam od kad sam se rodio, tek sad malo detaljnije uđoh u tematiku), pa mi se zato i vožnja istog dopada. Uz to, osjećaj u vožnji je pomalo mehanički, nema ponekad nepotrebnih pomagala i zaslijepljujućih ekrana, nego volan, mjenjač i tri pedale, plus atmosferski benzinac, sasvim dovoljno da se prosječan vozač osjeća zadovoljno i srećno.

S današnje tačke gledišta, radi se o zastarjeloj tehnologiji, ali u svoje vrijeme, S80 je bio jedan od naprednijih automobila, pogotovo ukoliko se radilo o samom vrhu ponude. Spojio je kvalitet i eleganciju sa pristojnim vozačkim doživljajem i modernom tehnologijom tog doba. Što se tiče bezbjednosti, vidi se da je uloženo dosta inženjeringa i resursa u isti. Volvo je prvi uveo sigurnosni pojas sa tri tačke oslonca u serijsku proizvodnju, a nisu razočarali ni inovacijama u ovom modelu.

Kao dodatnu zaštitu putnika, najviše napred, S80 ima ugrađene zračne jastuke na sve strane. Mnogo je skraćenica koje koriste (SRS, SIPS, IC – iz engleske literature), a odnose se na poziciju vazdušnih jastuka, iako sve čini jedan te isti bezbjednosni sistem. Uglavnom, napred su dva zračna jastuka, ispred vozača i suvozača, zatim po jedan u naslonima prednjih sjedišta u slučaju bočnih sudara, te “vazdušna zavjesa” – u suštini dug zračni jastuk od A do C stuba (iznad prozora) čija je uloga zaštita glave svih putnika.

Volvo u svom priručniku, koji jedva nađoh na internetu, kaže da se u slučaju bočnih sudara aktiviraju samo jastuci i zavjese sa baš te strane, a na svakoj stranici vidno naglašavaju da ni jedan od ovih sistema nije zamjena za sigurnosni pojas, te da se isti obavezno koristi. Osim silnih jastuka, skraćenica “SIPS” označava i ojačanu strukturu u slučaju bočnog sudara. Kao asistencija vozaču, tu je i “STC”, kontrola stabilnosti i trakcije u slučaju proklizavanja, koja može da se uključi i isključi tasterom na centralnoj konzoli.

Kao još jedan vid bezbjednosti (protiv krađe) tu je i alarm koji prati mnoštvo detalja čim se automobil zaključa, ali me zaintrigiralo dugme sa meni nepoznatom funkcijom (pored STC dugmeta), pa sam morao malo i o tome istražiti. Ispostavlja se da ovaj model ima opciju da se alarm aktivira u slučaju da dođe do podizanja/šlepanja automobila dok je automobil zaključan, kao i ukoliko dođe do nekog pokreta unutar kabine, dok je automobil parkiran. Dugme je tu da opisani alarm isključi ukoliko se, kako kaže Volvo, neko namjerno nađe u zaključanom automobilu, ili ako automobil prevozite nekim drugim prevoznim sredstvom. Za moj pojam, možda je ova funkcija ipak malo suvišna, valjda je makar jednog lopova spriječila da uspješno izvrši krađu.

Jednoj ovakvoj drumskoj krstarici priliči i velika autonomija, te S80 zbog toga ima rezervoar zapremine 80 litara. Podaci sa interneta kažu da je s jednim punim rezervoarom moguće preći skoro 900 km, što je možda ostvarivo u idealnim uslovima. U praksi Volvo voli da srče benzin, ali se najčešće vozi od sela do grada i nazad, uglavnom brdovitim putevima, tako da o potrošnji iz realnog života nemam precizne podatke. Fabrika kaže da je kombinovana potrošnja oko 9 litara, mada se meni čini da ta brojka ide preko 10.

Masa automobila je oko jedne i po tone. Fabrički je postavljen na točkove dimenzija 205/65 R15. Sigurno bi malo veće felne ljepše pristajale karakteru ovog automobila, ali i ovako izgleda pristojno. Vrijeme potrebno od 0 do 100 km/h iznosi 9 sekundi, mislim da je slabo kome palo na pamet da to provjerava u ovom automobilu.

Posle teorijske pripreme i test vožnje, mogu da kažem da me najviše fascinira način na koji je automobil konstruisan. Od teških vrata, do preciznih komandi i samog osjećaja u vožnji, vidi se da se nije štedjelo na materijalima i da ništa nije napravljeno na brzinu i prepušteno slučaju. Baš zato i danas, dvije i po decenije kasnije, S80 ostavlja utisak ozbiljnog automobila. Ovaj primjerak bi valjalo malo pretresti i osvježiti, i mislim da bi posle toga služio svojoj svrsi još mnogo godina bez većih problema i glavobolja.

Za sam kraj bih rekao da je Volvo modelom S80 napravio jednu specifičnu limuzinu kojoj još uvijek nije mjesto na smetlištu istorije. Činjenica je da su ljubiteljima automobila iz ovog perioda, eventualno kolekcionarima, konkurenti tog vremena znatno poželjniji (premijum Njemci i njima slični), ali S80 zaista ne zaostaje za njima.

U neku ruku je čak i ekskluzivniji, ne sjećam se kad sam na putu vidio jednog ovakvog. Radi se o zaista kvalitetnom automobilu, da je savršen – nije, ali u meni budi neke emocije, od samog izgleda do osjećaja za volanom, jednostavno ima ono nešto. Možda sam malo subjektivniji kada su u pitanju automobili iz ovog perioda, kako napisah negdje ranije u tekstu, jer smatram da je period iz kog je opisani automobil najbliži vrhuncu auto-industrije. Poštujem svaki tehnološki napredak i inovacije, posebno EV, ali mehanika sa primjesama elektronike mi je mnogo draža kombinacija od obrnute, makar u svijetu automobila (ne kažem bolja, tek ćemo vidjeti šta budućnost donosi).

Da ne dužim priču, iz moje perspektive S80 ispunjava većinu bitnih kriterijuma jednog automobila, od bezbjednosti, udobnosti i izgleda, do pristojne vozne dinamike, iskreno nemam velikih zamjerki. I da imam, automobil je proizveden prije 25 godina, od strane vrhunskih inženjera, dok sam ja još bio u pelenama, dakle bolje da ćutim i ne mlatim praznu slamu. Ko je kupio i vozio novog S80, vjerujem da je ostao dosljedan ovom švedskom brendu.

Stefan Kljajić – Kljaja 97

(2308)