
Zanimljivost dana: Krstarica na točkovima
Istorijske knjige kažu da je prvi automobil za puteve napravljen još 1769. godine i bio je na paru, a prethodnik vozila pokretanih motoroma s unutrašnjim sagorevanjem goriva je stigao 1886. godine. Od tada smo videli razne dizajnerske ideje, a stilisti su tražili inspiraciju u mnogim drugim industrijama. Nije bila retkost da ovaj ili onaj model liči na avion ili voz, ali malo njih je dizajnirano u stilu brodova. Zašto i bi, pošto su brodovi bili glomazni i prespori, ali svako nepisano pravilo je imalo izuzetak.
Danas ćemo na kratko analizirati jedan veoma uspešni model koji je „dupe“ pozajmio baš od preokeanskih brodova, a reč je o Auburnu Speedsteru.
Auburn je osnovan 1903. godine u istoimenom gradu unutar američke savezne države Indijane. Pre nekog vremena smo imali i priliku da posetio zvanični muzej i to na lokaciji gde se nekada nalazila fabrika, a tu priču možete da pročitate ovde.
Tvorci ove kompanije su bila braća Frenk i Moris Ekhart, a ranije su proizvodili kočije, tako da je prelazak u automobilski svet bio logičan potez. Prvi modeli su bili ništa više nego kočija sa benzinskim motorom, ali je Auburn tokom godina dodavao i agregate sa dva, četiri i šest cilindara. Međutim, isporuka nikada nije bila u visokim kontingentima i firma će tokom narednih nekoliko decenija da menja vlasnike. Možda ključni detalj se odigrao 1924. godine kada je kompaniju kupio industrijalac po imenu Iret Kord.
Iako je počeo karijeru kao profesionalni vozač, Kord će se pokazati kao mnogo uspešniji biznismen, pa je trgovao sa svim i svačim što je mogao da proda. Njegov prvi zadatak je bio da se reši oko 700 primeraka neprodatih Auburna iz prethodne godine. Uradio je nekoliko promena tako što ih je prefarbao u svetlije boje i nabavio više hroma, a onda je rasprodao celu zalihu za samo nekoliko meseci. Od tog momenta je krenuo veliki rast, ali je Auburn i dalje igrao malu ulogu u svetu automobila u premijum klasi.
Prvi sportista kompanije je predstavljen 1928. godine i nosio je ime Speedster. Iako je ovaj automobil zadržao većinu kockastih linija specifičnih za taj period, takođe je imao i vrata i stakla pod uglovima, ali detalj koji je privukao najviše pažnje je bio takozvani brodski rep „boat-tail“.
Kao što mu ime kaže, ovaj stil je inspirisan zadnjim delom brodova (tačnije krmom), ali svakako nije bio praktičan. Prostor prtljažnika je bio nepostojeći i stabilnost na višim brzinama kretanja nije bila posebno impresivna, ali to nije bilo bitno i Kord je dobio ono što je želeo – automobil koji je toliko poseban da ga je svako na ulicama prepoznao na prvi pogled.
Kord je takođe finansirao razvoj novih motora, a posao je poveren firmi Lycoming. Dok je bazna konfiguracija razvijala 68 konjskih snaga iz 4,8-litarskog benzinca, kupac je mogao da dobije i verziju sa 115 „grla“ zahvaljujući instalaciji dva cilindra više. Možda takve broje ne zvuče impresivne za današnja vremena, ali ćemo spomenuti da se čak i veliki Cadillac nije mogao pohvaliti sa više od 90 „konja“.
Ono što je takođe bilo veoma impresivno je cena, pa je tako Speedster koštao samo 1.195 američkih dolara (današnjih 22.034 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca) ili nekoliko puta manje od većine konkurenata. Njegova prodaja je počela veoma ohrabrujuće, do te mere da je Kord odlučio da otvori još jednu kompaniju. On je nazvao Cord po svom prezimenu, a prvi model kompanije, L-29, je debitovao 1929. godine i doneo jednu veliku inovaciju – pogon na prednje točkove.
Sa tako uspešnom prvom godinom, Auburn nije imao razloga za većim promenama, mada je motor sa osam cilindara ponuđen u dve konfiguracije, sa 96 i 125 „konja“. Međutim, Speedster je iznenada nestao sa tržišta 1930. godine da bi se uštedelo na troškovima koje je Cord L-29 doneo.
Ali, Kord je već sledeće godine shvatio da iako Speedster nikada nije donosio obimnu prodaju, ipak je unapredio imidž kompanije u velikoj meri. Iz navedenog razloga, Speedster se ponovo našao u ponudi 1931. godine zajedno sa ostatkom potpuno nove ponude Auburna za spomenutu godinu. Zadržao većinu dizajnerskih linija sa prethodnika dok je u ponudi bio samo jedan benzinac sa osam cilinda u rednoj konfiguraciji sa 98 „grla“.
Speedster je bio i za osam centimetara niži od većine konkurenata, čime je definitivno izgledao bolje, a sa dugačkom haubom i popularnim stilom krme (boat-tail) mnogi su ga poredili sa najluksuznijim brodovima iz navedenog perioda. Sa početnom cenom od samo 945 dolara (današnjih 19.600 dolara), Speedster je bio i pristupačan i gotovo svako je mogao da ga priušti.
I pored svih unapređenja, prodaja je pala za preko 50% i to najviše zbog Velike depresije, koja je terala kupce prema pristupačnim proizvodima. S druge strane, ostali modeli Auburna su se prodavali odlično, pa je spomenute godine firma stigla do trinaest pozicije po obimu isporuke vozila, što će biti najbolji rezultat u istoriji.
Do današnjeg dana se nagađa zašto je Speedster podbacio, a razlog verovatno leži u podatku da je Kord imao veoma čudnu strategiju sa prodajom. Naime, on je salonima uvek slao manje Speedstera nego što je naručeno iz razloga što je želeo da se kupci bore za svaki primerak i da nude veće cene. Dok je ovaj potez omogućio kompaniji da ostvare veći profit sa manjom prodajom, broj prodatih Speedstera je svakako bio razočaravajući.
Ovaj automobil se nije dizajnerski promenio 1932. godine, ali je Kord odlučio da ga unapredi sa jednom velikom novinom – motorom sa dvanaest cilindara. U navedenom periodu, gotovo svi proizvođači u premijum kategoriji su pružali V12 motor, a neki od njih, kao što su Cadillac i Marmon, i V16. U slučaju Auburna, agregat V12 je bio težak čak 500 kilograma, a razvijao je 160 konjskih snaga.
Kompanija je uspela da spusti cenu na samo 845 dolara (današnjih 19.447 dolara), što je bilo samo 120 dolara (današnjih 2.760 najmanjih zelenih novčanica) više nego ono što je traženo za Ford V8, a čak i u slučaju V12 motora, cena nije prelazila cifru od 1.145 dolara (današnjih 26.350 dolara). Radi poređenja, Packardov kabriolet, takođe s motorom tipa V12 je koštao čak 3.750 dolara (današnjih 86.305 dolara).
U želji da promoviše osavremenjeni Speedster, Auburn je ponudio i opciju I8 motora sa kompresorom, koji je podigao maksimalnu brzinu na 160 km/h, ali zbog visoke početne cene od 2.245 dolara (današnjih 51.667 dolara) nikada nije bio popularna kupovina kod mušterija.
Kord je u martu 1934. godine zajedno sa svojom porodicom preselio u Englesku, uz objašenjenje da je dobio preteće poruke da bi njegovi sinovi mogli biti kindapovani. Na njegovo mesto je privremeno postavljen predsednik još jednog posrnulog premijum proizvođača, Duesenberga, Harold Ejms.
Ovaj je bio prezauzet razmatranjem kako spasiti svoju kompaniju, pa je samim tim odobrio samo mali budžet za osveženje Auburna. Veza sa Duensebergom je ipak imala koristi, pa je tako kompresor povećao snagu na 150 „grla“, a jedan od primeraka je oborio 70 rekorda brzine za fabričke automobile. Pretpostavlja se da je proizvedeno samo 180 takvih automobila pre nego što je proizvodnja stopirana.
Tada postaje jasno da je Kord pobegao u Englesku da bi se sakrio od poreznika i banaka kojima je dugovao velike sume novca, a Auburn biva prodat za 2.6 miliona dolara (današnjih 60 miliona dolara) da bi se otplatili dugovi. Ništa bolje nije prošao ni Cord, koji je ugašen 1936. godine, dok je Duesenberg opstao godinu dana duže pre nego što je i on otišao u stečaj. Ostale veliki žal pošto je Speedster pružao neke od američkih, najviše sportskih automobila u predratnom periodu, posebno kada se pogleda njihova niska cena.
Kord je kasnije stekao novu imperiju sa proizvodnjom hotela i zgrada i nikada više se nije oprobao u automobilskoj industriji. Da je na vreme objavio javnost o svojim dugovima, Auburn bi možda i pronašao kupca, posebno kada se zna da je Edsel Ford, sin osnivača velikog Forda, bio veliki ljubitelj ove marke i razvio nekoliko sličnih automobila po uzoru na Speedster.
Zoran Tomasović
(271)
Kord je shvatio pre svih da se dobra aerodinamika ostvaruje pozadi a ne napred. Njegov auto ima perfektno oblikovan zadnji deo – dugacak konus sa trodimenzionalno zakosenim povrsinama, vrlo blago zakrivljenim. Jedini problem kod ovakvog dizajna jeste veliki gubitak korisnog prostora – prtljazni prostor se nalazi u onom uskom zadnjem delu karoserije.
Inace ja imam svoj omiljeni model Corda,1937 Cord 812 Phaeton Convertible. Ima karakteristican cetvrtasti prednji deo haube. Njegov dizajn primenio sam ne jednoj dizajnstudiji, u Beogradu 1989 godine.