1. Home
  2. Glas Republike
  3. Američki automobili i kupci – između mita i realnosti
Američki automobili i kupci – između mita i realnosti
20

Američki automobili i kupci – između mita i realnosti

9.19K
20
Podelite sa prijateljima:

Malo je reći da Amerikanci nisu najomiljenija nacija (ako se uopšte mogu i nazvati “nacijom“) širom sveta. Od bezbroj ratova do rasipanja prirodnih resoursa, “Jenkiji“ imaju imidž i reputaciju da su izuzetno arogantni i da brinu samo o sebi. Takva mišljenja se često prebacuju i na njihove automobile, a ona uglavnom dolaze od onih koji su formirali mišljenje na osnovu “rekla-kazala“ sistemu ili su možda u najboljem slučaju nekada davno i imali priliku da testiraju određeni američki automobil i na osnovu toga doneli zaključak o celoj industriji. Kao neko ko je proveo poslednjih 20+ godina “preko bare“ i pritom posedovao osam njihovih automobila i testirao veliki broj, ovo su moja zapažanja između mita i realnosti.

“Svi Amerikanci voze samo V8“

Od kada je Ford debitovao s prvim pristupačnnim V8 agregatom davne 1932. godine, Amerikanci su postali opsednuti s mnogo snage za relativno nisku cenu. Takvi motori su samo dobijali na dimenzijama, a maksimum su dostigli krajem sedamdesetih godina. Ipak, od tada je krenuo postepeni pad do te mere da danas manje od 15% novih automobila (u koje spadaju i strani proizvođači) prodatih u Americi imaju osam cilindara.

Ako pogledamo statistiku iz rekordne 2016. godine, oko 65% novih automobila je napustalo fabriku sa agregatom od četiri cilindra, a 21% sa šest cilindara. Najveći američki proizvođač General Motors trenutno nudi V8 opciju samo na modelima Camaro, Corvette, Tahoe/Suburban/Yukon/Escalade i Silverado. Kod Forda ona je rezervisana samo za Mustang i F-Series pikape. Fiat-Chrysler korporacija se još uvek odupire trendu pa nudi V8 na mnogim proizvodima, ali na kraju čak i većinu njegove prodaje čine manji agregati.

“Svi Amerikanci kupuju samo domaće automobile“

I ovaj mit je nastao pre sedamdesetih godina prošlog veka, kada je većina automobila na ulicama zaista bila domaće proizvodnje. Ali nakon naftne krize iz 1973. godine i one druge šest godina kasnije, uvozni proizvodi su polako počeli da osvajaju kupce i da pritom otvaraju svoje fabrike širom SAD, Kanade i Meksika.

Tokom 2014. godine, strani proizvodi su po prvi put nadmašili američke takozvane “Big 3“ po prodaji, a danas je udeo na tržištu više-manje izjednačen. U 2018. godini, među deset najprodavanijih brendova, “stranci“ su osvojili šest pozicija uključujući odlično drugo mesto Toyote sa 2.224.156 isporučenih jedinica, a tu su još bili i Honda (1.445.627), Nissan (1.344.597), Subaru (680.135), Hyundai (679.127) i Kia (589.673). S druge strane, Amerikance je predvodio Ford (2.386.588), a tu su se našli i Chevrolet (1.836.532), Jeep (973.227) i Ram (597.368).

“Svi Amerikanci kupuju samo japanske automobile“

Nasuprot gornjoj tvrdnji da Amerikanci voze samo domaće proizvode, postoje i oni koji veruju da Amerikanci kupuju samo japanske automobile. Ako bismo gledali isključivo konvencionalne automobile i pritom zanemarili pikape, terence i krosovere, teorija bi u neku ruku i imala logike. Od 1996. godine, najprodavaniji automobil u Americi je Toyota Camry (343.439 jedinica prošle godine), ali je njegova prodaja tek trećina one koju lider Ford F-Series ostvaruje. Štaviše, Camry više uopšte nije ni najprodavanija Toyota i tu čast je prošle godine preuzeo krosover RAV4 (427.170). I ostali japanski automobili se takođe solidno prodaju pa se u top 20 našli i Honda Civic (325.760), Toyota Corolla (303.732), Honda Accord (291.071), Nissan Sentra (213.046) i Nissan Altima (209.146).

“Svi Amerikanci kupuju samo pikape“

Amerikanci definitivno vole pikape i oni čine oko 30% ukupne prodaje svih novih vozila. Međutim, oni još uvek nisu najdominantnija vrsta vozila na ulicama. Među 20 najprodavanijih vozila prošle godine su bila svega četiri pikapa (Ford F-Series, Chevrolet Silverado, GMC Trucks i Toyota Tacoma), pa i pored svoje popularnosti trenutno zaostaju sa velikom razlikom za tradicionalnim limuzinama i krosoverima.

“Svako ko ima novca u Americi mašta da vozi nemački luksuzni automobil“

Ako se osvrnemo na prodaju prošle godine, Mercedes-Benz je završio kao najprodavaniji premijum brend sa 353.183 isporučenih primeraka. Na drugom mestu se našao BMW (311.014), a na trećem Lexus (298.302). Dok je istina da su nemački premijum brendovi najpoženiji među “dobrostojećim“ Amerikancima u saveznim državama Kaliforniji, Floridi i sličnima gde je prestiž sve, takođe postoje i oni koji imaju sasvim drugačiji pogled na svet. Primera radi, u saveznoj državi Teksas, neki veći pikap pruža daleko veći prestiž nego bilo koji premijum automobil. Ford je čak otišao toliko daleko da sada nudi pikap F-450 Limited koji košta preko 100.000 dolara.

Pre nekoliko godina, sajt “Trucks“ je takođe objavio listu proizvođača sa najvećim brojem prodatih vozila sa cenama preko 40.000 dolara. Iako su očekivanja bila da će na njoj dominirati premijum proizvođači, čak sedam od prvih deset pozicija su popunili Ford, Chevrolet/GMC i Ram. Tako da je zaključak da nemački luksuzni automobili zaista jesu predmet mašte mnogih kupaca, ali samo u određenim saveznim državama.

“Svi američki automobili mnogo troše“

Sada kada smo koliko-toliko analizirali američko tržište i ko je ko na njemu, red je da se malo pozabavimo i tehničkim detaljima. Istina, američki automobili mnogo troše ako se uporedi recimo Dodge Charger s Ford Fiestom, ali na kraju dana, ako za primer uzmemo dva proizvoda iz istog segmenta sa sličnom zapreminom motora – njihova potrošnja će manje-više biti identična.

Većina američkih proizvođača takođe pruža gotovo identičnu ponudu na dva kontinenta. Primera radi, Ford u Americi nudi Fiestu, Focus, C-Max, Fusion (Mondeo), EcoSport, Escape (Kuga), Explorer i Ranger, što su identični modeli kao i u Evropi. Ono gde se dva tržišta razlikuju je ponuda agregata. Ako za primer uzmemo model Fiestu, “Jenkiji“ mogu da ga dobiju samo sa 1,0 i 1,6-litarskim benzincima, dok je ponuda u Evropi daleko veća, posebno po izboru dizela. Kao što se zna, “preko bare“ dizeli nikako nisu popularni, ali s niskim cenama benzina – i ne treba da budu. Amerikanci naravno imaju mnoge proizvode velike zapremine, ali se slična zapremina može pronaći i u Evropi.

“Svi američki automobili razvijaju malo snage za kubikažu“

Pre nego što započnem ovu temu, potrebno je spomenuti da u Americi radna zapremina motora ne igra nikakvu ulogu u cenama registracije, a već smo utvrdili da su cene benzina daleko niže od onih u Evropi. U takvim uslovima, „Jenkiji“ su od prvog dana razmaženi, tako da uživaju u agregatima velike zapremine gde je maksimalna snaga dostupna na izuzetno niskim obrtajima motora. Takav trend je na snazi do današnjeg dana, mada je prethodnih godina značajno smanjen, što je već objašnjeno na temi o V8 motorima.

To ne znači da Amerikanci nisu sposobni da iz manje zapremine izvuku veliku snagu. Još sredinom osamdesetih godina Chrysler korporacija je razvila 2,2-litarski turbo agregat sa čak 440 konjskih snaga dok i današnji Ford GT pruža 647 „konja“ iz 3,5 litara zapremine. Upravo je Ford pokušao da u medijima „prodaje“ turbo tehnologiju kao zamenu za proverene V8 motore. Dok su neki potezi bili uspešni, drugi ipak nisu, pa je tako Dodge Charger sa svojim 5,7-litarskim V8 motorom i 370 konjskih snaga i dalje omiljena veća limuzina. Zašto? Pa u realnim voznim uslovima i ne troši značajno više od V6, a pritom je dugotrajan, lagan za modifikovanje, ne zahteva benzin većeg oktanskog broja i ništa ne može da zameni zvuk V8 mašine.

“Svi američki automobili su skupi za održavanje i popravke“

Iz mog ličnog iskustva, situacija je suprotna. Kao domaći proizvođači, dostupnost delova je izuzetno velika pa samim tim i jeftinija.

“Amerikance nije briga o završnoj izradi“

Ova tvrdnja je u velikoj meri istinita kada je reč o pristupačnim proizvodima. Ako je nečiji budžet za novi automobil recimo 25.000 dolara, takvoj osobi je mnogo bitnije koliko je mehanika pouzdana, koliko prostora ima na sedištima pa čak i koliko držača za čaše se nalazi nego da li su materijali visokog kvaliteta. Najbolji primer ove tvrdnje su Volkswagenovi modeli koji se prodaju izuzetno loše u SAD, iako redovno dobijaju pohvale na račun završne izrade. Međutim, problematični agregati i visoki troškovi održavanja okreću kupce ka pristupačnoj klasi japanske konkurencije.

S druge strane, završna izrada je izuzetno bitna kod premijum proizvođača i vlasnici rado izdvajaju veću sumu novca da bi dobili najbolji paket. Iz tog razloga, domaći Cadillac i Lincoln uglavnom ne mogu da dostignu prodajne brojke nemačke i japanske konkurencije i pored toga što pružaju nižu cenu.

“Amerikanci ne vole tehničke inovacije“

Amerikanci imaju običaj da kažu, „ono što nije pokvareno ne treba popravljati“, ali su mnoge inovacije stigle upravo iz ove države. Uzmimo za primer najvećeg domaćeg proizvođača General Motors. Spomenućemo da je Cadillac Touring Edition iz 1912. bio prvi automobil koji je imao paljenje na ključ, dok su Cadillac i Oldsmobile pružali prvi automatski menjač 1939. godine. Oldsmobile je takođe bio prva kompanija s pokretnom proizvodnom trakom – nešto šta se danas nezasluženo pripisuje Henriju Fordu.

 

Spomenućemo da je Cadillac pružao i prvi masovno proizvedeni V8 motor i prvi V16 motor na svetu. U posleratnom periodu, Chevrolet Corvette iz 1953. godine je postao prvi masovno proizvedeni automobil čija je školjka proizvedena od fiberglasa, Chevrolet Corvair je takođe imao i prvi bokser motor od šest cilindara postavljen pozadi (tri godine pre Porschea 911), a Pontiac Tempest je stigao sa sklopom menjača i diferencijala postavljenim pozadi, čime je imao potpuno ravan pod i odličan balans. GM je napisao istoriju i 1962. godine, kada su debitovali Chevrolet Corvair Monza i Oldsmobile F-82 Jetfire – prvi serijski proizvodi s turbomotorom.

Kompanije nija zaostajala ni po pitanju sigurnosti, pa je tako ponuda Oldsmobilea, Buicka i Cadillaca iz 1974. godine bila prva s fabričkim vazdušnim jastucima. Iako GM nije bio prvi koji je pružio pogon na prednje točkove (tu čast je imao Cord L-29 iz 1929.), kompanija je tokom šezdesetih godina godina pružala nekoliko takvih proizvoda (Oldsmobile Toronado i Cadillac Eldorado) i na taj način naterala i ostale američke proizvođače da ih prate. Po pitanju zabave, spomenućemo da je Buick pružao i prvi ekran osetljiv na dodir još tokom sredine osamdesetih godina – decenijama pre nemačke i japanske konkurencije.

Međutim, i pored svega toga se mora priznati da kupci uglavnom nisu zainteresovani za inovacije u pristupačnim proizvodima. Upravo je spomenuti Corvair bio jedan od najvećih promašaja GM-a, najviše zato što su ga kupci smatrali previše komplikovanim i sa nedovoljno proverenom tehnologijom. Iz navedenog postaje potpuno jasno zašto za jeftinije automobile zaista važi pravilo da se ne popravlja ako nije pokvareno.

„Američki automobili su brzi samo na pravcu“

Ova priča je originalno nastala tokom šezdesetih godina prošlog veka, kada su debitovali takozvani „muscle cars“. Oni su pružali snagu sličnu onoj sa kojom se mogla pohvaliti italijanska egzotika, ali za tek delić cene. Naravno, u takvim uslovima se negde moralo uštedeti, pa se to uglavnom odnosilo na komponente ogibljenja, mada su neki „muscle cars“, kao što su Ford Mustang Shelby GT350 i Pontiac Firebird Trans Am, bili više nego solidni u svim kategorijama.

Ovaj trend prati Amerikance do današnjeg dana. U današnje vreme važi ono staro pravilo, „koliko para toliko i muzike“. Primera radi, Dodge Viper ACR ima sedmo najbolje vreme u istoriji čuvene nemačke staze Nirburgring, a ispred njega se nalaze samo daleko skuplji modeli Lamborghinija i Porschea. Slična situacija je i sa Chevrolet Corvetteom Z06 i ZR1, dok među pristupačnim automobilima dominira Chevrolet Camaro ZL1. Iako značajno jeftiniji, spomenućemo da je za svega dve sekunde sporiji nego Lexus LFA Nurburgring Edition i tri sekunde sporiji nego Porsche 918 Spyder i 911 GT3. Amerikanci i dalje zaostaju u ovoj kategoriji za slavnim nemačkim i japanskim firmama, ali nije ni realno očekivati da će recimo Ford Mustang biti jednako dobar u krivinama kao tri puta skuplji BMW M4.

„Amerikanci su spremni izdvojiti velike sume novca za klasične automobile“

Jedna od karakteristika koja posebno izdvaja Amerikance je podatak da oni nisu spremni izdvojiti visoke sume novca na klasične automobile, koji su takođe bili izuzetno skupi kao novi. Da, Ford GT40, Chevrolet Corvette i Shelby Cobra danas vrede brdo novca, ali nije retkost da milionske cifre dostignu i proizvodi koji su u svoje vreme koštali koliko i malo bolje opremljena Honda Civic. To se odnosi na Ford Mustang, Chevrolet Camaro, Dodge Challenger, Plymouth Barracuda i ostale velikane sa kojima su se današnji kupci u „krizi srednjih godina“ sretali kao mlađarija.

Zoran Tomasović

Uredio: Pavle Barta

(9190)

Podelite sa prijateljima:
Komentari objavljeni na portalu "Auto Republika" ne odražavaju stav vlasnika i uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja. Strogo su zabranjeni: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne pretnje drugim korisnicima, autorima novinarskog teksta i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, politički ekstremnog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za tekst. Redakcija "Auto Republike" zadržava pravo da ne odobri komentare koji ne poštuju gore navedene uslove.
Subscribe
Notify of
guest

20 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
Zvezdan Božinović

Ne sećam se da sam neki Tomijev text čitao s više radosti od ovog. Alal vera Jenki!

Pomponije

Zorane, hvala ti što si nam približio stavove većine Amerikanaca kada je reč o automobilima. Sjajan tekst!

moron

Bravo Tomasoviću !!!

Zoca

Excellent!

Stari Dejan

Odličan tekst! Ako smem postavio bih i jedno pitanje: može li i jedno objašnjenje oko same registracije/osiguranja vozila u SAD?
Takođe ako se ne varam, u SAD je zabranjeno pomagati ljudima povređenima u saobraćajnoj nesreći ukoliko niste medicinski radnik- tačno ili ne?

Yankee

Registracija zavisi od drzave do drzave i obicno je tu oko $100 godisnje. U nekim drzavama ide tu do $130, a u nekima je i do $75. Zavisi i od godista auta (sto je stariji to je jeftinije za registrovati), ali zapremina motora ne igra nikaku ulogu. Kada kupis auto moras ga registrovati na sebe cak i ako ga je prethodni vlasnik registrovao pre recimo mesec dana. Osiguranje je malo komplikovanija tema i cene zavise od mnogo toga. Ima toliko osiguravajucih kompanija cije se reklame non-stop vrte na tv-u, ali u sustini cene su im vise-manje iste. E sad kako… Pročitaj više »

Stari Dejan

Super. Hvala još jednom!

Goran Jurković

To je kao kasko ili je to osiguranje od odgovornosti? Ili sve zajedno?

Yankee

Ne razumem kako kasko funkcionise i sta mislis pod „osiguranje od odgovornosti“. Mozes li mi malo pojasniti?

Djordje

U Srb je osiguranje od odgovornisti obavezno i funkcionse tako sto svako mora da ima osiguranje od nanosenje stete trecem licu. Na primer, ja se zakucam u nekoga. Izlazi policija, pravi zapisnik i onda taj koga sam udario naplacuje stetu od mog osiguranja. Sledecu registraciju, dobijam kaznene bodove i placam vecu premiju za tu godinu. Ako nemam stete, dobijam popuste na premije. Za kasko ne znam, nisam uzimao nikad.

TNT

Članak je više psihološka analiza nas ostalih, nego prikaz američkog kupca i tržišta. Često smo puni predrasuda, volimo da nipodaštavamo i osuđujemo one uspešnije od nas, o kojima vrlo malo znamo, a kojih se pomalo i plašimo. Hvala na “otrežnjenju” treba nam to povremeno.

Mustang

Neverovatno je da ameri kupuju japanska auta toliko dobro a zna se da isti i ne nude na prodaju svoja vozila u japanu.
još neverovatnije je da jedan amerikanac ne želi da kupi američki automobil (po meni muški dizajniran) nego bira evropski gey ili japs retard dizajn. ama samo pogledajte slike ovih mašina.
i na kraju komentar na F-450 Limited koji košta preko 100.000 dolara, druže kod nas biznismeni plaćaju toliko a6 ili e klasu sa 3.0 d, a kako cene idu gore sledeća a4 i c klasa će toliko koštati

Yankee

Japansko trziste je specificno i tamo se uglavnom traze manji auti koje Amerikanci nemaju, a ne zele da ih razviju jer je rec o relativno malom trzistu gde je vecina prodatih vozila oni bas jeftini na kojima je profit minimalan. Niko ne brani Amerikancima da prodaju svoja vozila u Japanu i neki to i rade (Jeep). Ja kao ljubitelj americkih auta cu ti reci da su njihovi auti smece, posebno oni manji. Pogledaj da se Ford vec 7 godina suocava sa tuzbama oko katastrofalnih PowerShift menjaca u Fiesti i Focusu, i umesto da su popravili problem (sto nisu ni posle… Pročitaj više »

D_C

Jos samo da dodam da su najprodavaniji japanski automobili na americkom trzistu jako cesto zapravo osmisljeni po ukusu amerikanaca i takodje proizvedeni u Americi. Godinama su postojali Camry, Accord i mnogi drugi samo za americko trziste, i oni su se razlikovali od evropskih ili japanskih modela istog imena. Danas je to malo drugacije jer zbog opste globalizacije imamo RAV4, CRV, Nissan X-trail (Rogue) – sve globalni automobili koji se odlicno prodaju tamo.

Hvala Yankee na clanku. Osim sto razbija neke predrasude, isto tako objasnjava zasto su se neke stvari razvile u pravcu kojim jesu.

Miki

Objašnjavaš druže za medalju! Ljudi su često jako neobjektivni, i kad se uhvate nečega ne možeš im dogovoriti. Ja smatram da su i evropski i Japanski automobili mnoogoo ispred Američkih po mnogo stvari a boga mi i po dizajnu. Nemaju Amerikanci taj feel za naprave nešto što izgleda sjajno i nakon nekog perioda. Američki automobili su nekako svi robusni, ogromni, bez ikakvog smisla o lepoti. Previše megalomanstva, ako mene pitate, mada ima i po neki koji odskače iz različitih segmenata. O ekonomičnosti nećemo ni da govorimo, jer oni ne znaju šta to znači ni u kom svetlu.

stiv

ziveo sam u usa 15 godina, japanci se masovno voze zato sto su znatno kvaliteniji. imao sam uporedo i americka vozila (challenger, mustang, trackhawk, evo 9, coroolu, mecku itd itd), i definitivno japanci uzimaju prvo mesto po kvalitetu. jesu skuplji malo, za odrzavanje od amera, ali se mnogo manje kvare. toyota se mnogo uozbiljila sa samim dizajnom automobila. 2003e camry koji je dosta popularan u usa i drzi cenu, je toliko dosadan auto da bi mogao sa njim da prodjes pored policije sa punim gepekom neceg ilegalnom, ne bi te provalili da si prosao pored njih ahha. ali zato 3.0… Pročitaj više »

Truckin'

Najveća razlika je u daljinama koju prosečni američki automobil godišnje pređe i koja je skoro duplo veća od prosečne kilometraže koju godišnje pređe evropski automobil. Drugo, Amerika je mnogo ređe naseljena od Evrope, ima mnogo ruralne vožnje i ogroman broj ljudi se bavi outdoor aktivnostima. Treće, BOGATA NACIJA sa puno materijalnih dobara i raznih igračaka koje vole sa sobom da vuku i voze – veličina je tu presudna. Četvrto, infrastruktura je daleko većeg gabarita nego u Evropi – sve je veće: širina puteva, broj traka, veličina parking mesta. Peto, cena goriva u odnosu na primanja je smešna. Iz tog razloga… Pročitaj više »

Goran

Ispada da ameri prave najbolje automobile na svetu 😂

Zoran

Pozdrav planiram prebacivanje auta iz Amerike za Srbiju, tu sam nekih 10tak godina i imam mesovite informacije o tome dali je zaista moguce da se uveze americki auto(americka registracija) u Srbiju/ odnosno prebaciti na Srpske tablice? Hvala puno unapred svaka informacija dobro dosla

Balkanboj

Koliko znam, trenutno po važećim propisima nije moguć uvoz automobila iz Amerike u Srbiju.
Osim što ne ispunjava minimum Euro 3 uslove za izduvne gasove jer su različiti propisi EU i US u pogledu zahteva za zaštitu okoline drugačiji su i markeri (žmigavci i kratka svetla koja su drugačijeg snopa od EU specifikacija).
Bilo je sugestija da bi nekim izmenama zakona o saobraćaju to moglo biti izmenjeno i moguće ali ništa za sada od toga.

Prevelika muka.