Ovaj homologacijski specijal s pogonom na sva četiri točka i potencijalom od 400 KS mogao je da spase reputaciju treće generacije Golfa.
Druga iteracija najpopularnijeg evropskog hečbeka decenijama je dominirala tržištem Starog kontinenta. Ipak, nakon smene i dolaska trećeg izdanja, mnogo toga se promenilo.
Treća generacija modela Volkswagen Golf nije delovala kao da će postati upamćen član germanske automobilske dinastije. Pojavila se sa pomalo tromim i bezličnim dizajnom, i dok su njeni prethodnici ostavljali utisak robusnosti i čvrstine, „trojka“ je mirisala na štednju na svakom koraku. Taj osećaj bio je gotovo simbolično potvrđen slabim mehanizmom zatvaranja poklopca kasete, koji je često znao da se sam otvori – svojevrsna blamaža nemačkog giganta.
Ni sportske verzije nisu bile naročito ubedljive… Volkswagen Golf GTI Mk3 je delovao mlako i bez energije, dok Volkswagen Golf VR6 nije uspeo da ispuni obećanja koja su njegove specifikacije nagoveštavale. Sve u svemu, treća generacija Golfa bila je i ostala ozbiljno razočaranje, ali stvari su mogle da budu potpuno drugačije, da je bilo samo malo više entuzijazma i hrabrosti.
Početkom 1992. godine, samo nekoliko meseci nakon predstavljanja Golfa 3, Volkswagen je angažovao kompaniju Schmidt Motorsport (SMS) da razvije reli verziju ovog modela. U to vreme, Schmidt Motorsport je bio na svom vrhuncu, pre svega zahvaljujući kolosalnom uspehu fabričkog Audi V8 DTM programa, koji je dominirao nemačkim DTM šampionatom.
Iako su već imali iskustva sa Golfom, u SMS-u su odlučili da projektu pristupe ozbiljno, angažujući tri inženjera koji su prethodno radili na šampionskom Toyota Celica GT-Four. Cilj je bio jasan: pripremiti automobil za sezonu WRC-a 1994. godine, Projekat je, u potpuno nemačkom maniru, dobio hladni, birokratski naziv – Auftragsnummer 59, odnosno skraćeno A59.
Za atraktivniji izgled eksterijera bio je zadužen Volkswagenov satelitski dizajnerski studio u Dizeldorfu. Rezultat su bili prošireni blatobrani, podignuti zadnji spojler i potpuno novi branici, sve u skladu sa pravilima kategorije. Da bi se mala masa držala pod kontrolom, mnogi delovi karoserije izrađeni su od kevlara.
U početku je plan bio da se koristi Syncro verzija Golfa 3 sa pogonom na sva četiri točka, uz unapređeni 20-ventilski motor zasnovan na starom G60 agregatu. Međutim, inženjeri iz SMS-a imali su daleko ambicioznije ideje. Idealno rešenje bilo bi uzdužno postavljen motor – poput onog u legendarnom modelu Ford Escort RS Cosworth – ali je to odbačeno od samog Volkswagena, zbog previsokih troškova.
Ipak, tamo gde su mogli, otišli su do kraja. Razvijen je potpuno novi sistem pogona na sva četiri točka sa elektronski kontrolisanim centralnim diferencijalom, što je zahtevalo ozbiljne modifikacije transmisionog tunela.
No, ubedljivo najveća promena desila se pod haubom. Inženjeri su brzo zaključili da postojeća pogonska jedinica nije dorasla zadatku – zidovi cilindara nisu mogli da izdrže isuviše visok pritisak. Zato je razvijen potpuno novi 2.0-litarski, 16-ventilski turbo agregat, koji je u serijskoj verziji razvijao 271 ks, dok je za Group A specifikaciju ciljana snaga bila preko 400 “grla”.
Nagli krah projekta
Do aprila 1993. godine motor je bio i zvanično spreman, ali su se u međuvremenu okolnosti u Volkswagenu drastično promenile. U januaru te godine, na čelo kompanije dolazi Ferdinand Pih. Iako je Pih kasnije bio poznat po svom forsiranju prelaska Volkswagena u subpremijum kategoriju, prvi period njegove vladavine nemačkim gigantom ostao je upamćen po pragmatičnom pristupu i opštem rezanju troškova.
Skupi reli program nije se uklapao u Pihovu inicijalnu strategiju. Još manje ideja o proizvodnji minimalno 2.500 homologacijskih primeraka, posebno nakon što su računovođe uz pomoć kalkulatora došle do podatka da bi cena jednog A59 bila i do tri puta viša od tadašnjeg GTI izdanja Golfa.
I tako je projekat tiho i brzo ugašen – nakon izrade samo dva prototipa. Prvi je zapravo bio više izložbeni primerak, sa običnim GTI motorom, i danas se nalazi u sedištu Schmidt Motorsporta u neposrednoj blizini Nirnberga. Drugi je bio potpuno funkcionalan prototip u putničkoj specifikaciji, i trenutno se čuva u Volkswagenovom muzeju. Interesantno je da je početkom prošle decenije revitalizovan i doveden u potpunosti u vozno stanje.
Sa vremena na vreme A59 se pojavljuje u javnosti, najčešće na raznolikim automobilskim retro manifestacijama – kao podsetnik na vreme kada je Volkswagen bio na korak od toga da treću generaciju Golfa pretvori u nešto zaista impresivno. Umesto toga, Golf 3 danas ostaje ubedljivo najslabija karika u osmočlanom lancu čuvenog kompakta.
Đorđe Platiša
(751)
Sto je najcrnje, meni ovo lepo izgleda