1. Home
  2. Intervju
  3. Zanimljivost dana: Neko mora biti najmanje uspešan
Zanimljivost dana: Neko mora biti najmanje uspešan
2

Zanimljivost dana: Neko mora biti najmanje uspešan

644
2
Podelite sa prijateljima:

Više puta smo pisali da je korporacija Chrysler ponudila verovatno najveći broj legendarnih modela u takozvanoj klasi mišićavih automobila. Iako se Pontiac GTO možda smatra začetnikom kategorije, dok je Ford Torino bio najuspešniji na stazama, a Chevrolet Chevelle bejaše najatraktivniji, ako ste želeli najbolji mišićavi četvorotočkaš, šanse su velike da biste morali da posetite izložbeno-prodajne salone brendova Plymouth i Dodge.

Ne samo što su imali fantastičan stil, već i neke od najpoznatijih motora iz Detroita kao što su Super Commando i Hemi, a čak i baznim konfiguracijama su ostavljali konkurenciju iza sebe.

Posebno je bila popularna platforma nazvana B-Body. Pogledajte samo kojim automobilima je bila osnov. To su Plymouth Belvedere, Road Runner i GTX i Dodge Coronet, Super Bee i Charger.

Svaki od njih je imao svoju svrhu. Belevedere i Coronet su se nudili u dosta konfiguracija, uključujući i one sa dvoje vrata i gore spomenutim motorima. Road Runner i Super Bee su ciljali na kategoriju pristupačnih mišićavih modela, dok su GTX i Charger bili namenjeni kupcima koji su spremni da odreše kesu. Voleli bismo da možemo reći da je svaki od njih bio jednako uspešan, ali to ne bi bila istina. Dodge Super Bee se pokazao kao „crna ovca“ dok je gotovo identični Plymouth Road Runner osvajao srca kupaca. Pa šta se onda desilo?

Dok su sve divizije kod General Motorsa i Forda sarađivale i zajednički razvijali novitete, kod Plymoutha i Dodgea je vladalo teško rivalstvo. Plymouth bi obično bio taj bi izrazio nezadovoljstvo, pošto je uvek imao slabije finansijske mogućnosti, a obe divizije su dobile zadatak da razviju pristupačni „muscle car“ sredinom 1966. godine.

Korporacija Chrysler je primetila da Amerikanci svakako vole takvu kategoriju vozila, ali su oni previše skupi za prosečnog kupca. Plan je zahtevao da se napravi jeftini mišićavi automobil koristeći delove već postojećih modela i da se pojavi u prodaji do 1968. godine. U konkursu je pobedio Plymouth, ali je odmah bilo jasno da će identično blizanca dobiti i Dodge. Izbor imena je pao na Road Runner, odnosno Super Bee.

Na prvi pogled su dva modela izgledala identično, ali su ih krasile neke značajnije razlike. Primera radi, Super Bee je bio za oko 25 milimetara duži i imao je potpuno drugačije zadnje signalne grupe, dok su prednji deo odlikovali dvostruki farovi i slična maska hladnjaka. Da bi se zadržala niska cena, automobil je uglavnom posedovao „oguljen“ enterijer, ali su se za dodatni novac mogla dobiti kožna sedišta, lepša kontrolna tabla i po koja električna opcija.

Početna cena za Super Bee je iznosila samo 3.027 američkih dolara (oko 26.770 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca) ili 130 najmanjih zelenih novčanica (današnjih 1.150 dolara) više nego za Road Runner. Za takvu sumu novac, kupac je dobijao čuveni motor Magnum radne zapremine 383 kubna inča (6,3 litre) i 335 „konja“, a snaga se prenosila na zadnje točkove preko izbora četvorostepenog manuelnog i trostepenog automatskog menjača. Iako se Dodge potrudio napraviti neke modifikacije na račun ogibljenja, kočnice su i dalje bile u formi doboša.

Za one koji su hteli više, tu je bio i čuveni Hemi radne zapremine 426 kubnih inča (7,0 litara), a reklamiran je sa 425 „grla“, mada je realna brojka bila za najmanje petinu veća. Međutim, Hemi je bio opcija od čak hiljadu dolara (današnjih 8.844 „zelembaća“) pa se za njega odlučilo tek 125 kupaca.

Ukupna prodaja Super Beeja u debitantskoj godini je iznosila 7.842 primerka, a radi poređenja, bratski Road Runner se mogao pohvaliti sa više od 45 hiljada zadovoljnih mušterija. Razlog neuspeha modela Dodgea nikada nije bio razjašnjen. Dva automobila su ipak toliko ličila i imala identičnu mehaniku, a sumnjamo da je neki kupac izabrao Road Runner da bi uštedeo svega 130 dolara. Neki eksperti će reći da Dodge nije reklamirao svog velikana iz razloga što se bojao da bi mogao da krade prodaju od skupljeg i profitabilnijeg Chargera.

Super Bee je ušao u 1969. godinu sa još jednim motorom i to onim radne zapremine 440 kubnih inča (7,2 litre) sa 390 „grla“. Ovaj motor je uvek važio kao odlična alternativa za skupoceni Hemi, pošto nije mnogo zaostajao po snazi, a pritom je bio dvostruko pristupačniji. Super Bee je mogao da ubrza od nule do 100 km/h za manje od pet sekundi i da pređe četvrtinu milje (402 metra) za 13,5 sekundi, što su bili fantastični brojevi u svoje vreme. Prodaja se odnekle oporavila, pa je isporučeno 27.800 jedinica.

 

Shvativši da mu bliskost sa Road Runnerom ne pomaže, Dodge je u potpunosti osvežio Super Bee za 1970. godinu i više nije ličio na prethodnika. Štaviše, podsećao je na model na kojem je bio zasnovan, to jest na Coronet, ali sa nešto izmenjenim branicima i haubom. Iako će se mnogi složiti da je ovo bila najbolja ideja za Super Bee, prodaja je izostala i isporučeno je tek 15.506 jedinica.

To je bio poslednji klin u kovčegu u koji je spakovan Super Bee i ovaj automobil je izgubio svoj identitet. Prebačen je da nastupa kao opcija na Chargeru za modelnu 1971. godinu, a kada je prodato tek 5.054 primerka (uključujući samo 22 sa motorom Hemi), Super Bee je povučen iz ponude. Spomenućemo da se poslednje godine mogao dobiti i novim motorom radne zapremine 340 kubnih inča (5,6 litara) i 275 konjskih snaga.

Dok Super Bee nije bio popularan u svoje vreme, mali brojevi proizvodnje ga danas čine veoma poželjnim klasikom. Ako bismo pogledali njegove cene na sajtu classic.com, prosečna kupoprodajna cifra iznosi 64 hiljade američkih dolara. Najpoplarniji je model iz 1969. godine koji se danas u proseku prometuje za 85 hiljada dolara, a za Hemi je potrebno izdvojiti i preko 200 hiljada zelembaća.

Super Bee je imao sve uslove za uspeh osim onog koji je rasvetljavao težnju kompanije da se uspori tražnja, sve kako se ne bi ugrozio plasman skupljeg i profitabilnijeg Chargera, pa samim tim Dodge nikoga ne može da krivi osim sebe.

Zoran Tomasović

(644)

Podelite sa prijateljima:
Komentari objavljeni na portalu "Auto Republika" ne odražavaju stav vlasnika i uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja. Strogo su zabranjeni: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne pretnje drugim korisnicima, autorima novinarskog teksta i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, politički ekstremnog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za tekst. Redakcija "Auto Republike" zadržava pravo da ne odobri komentare koji ne poštuju gore navedene uslove.
Subscribe
Notify of
guest

2 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments
Yankee

Obozavam ’71 godinu za Mopar. ’71 Charger je izgledao fantasticno, ali mi se najvise dopadao ’71 Plymouth Road Runner GTX. Mnogo podcenjen u poredjenju sa 1968-1970 generacijom iako je po svakoj karakteristici bio bolji.

comment image

MRN

Škodin Super Bee se pokazao kao deleko uspešniji model … 😊