Čitalac opisuje prvi susret s Alfom Romeom Tonaleom: To Alfa za anale?

Vijesti od Desanke Šakić iliti iz prve ruke bi danas glasile ono kao nekada Dorin dnevnik u Feralu: Jutros sam se probudila (ko je čitao  te budalaštine znaće o čemu pričam, a ko nije, ostaje uskraćen za ta remek djela satire, ali ću u tom duhu napisati ovaj kratki osvrt na prvo pipanje posljednjeg „neželjenog djeteta“ iz Alfe). Baš tako, probudim se i da uz zlatnu džezvu (dobih kilu kafe od susjede) opalim Šekiju koji komentar (pošto je subota), kad čujem dobro znanu melodiju :“Uz maršala Tita, junačkoga sina…“ (zvoni mi dakle telefon op.a.). 

– ‘Alo, ko smeta?

– Dje si, don Izzy, legendo.

– Šta je, deraču kože. Otimaču one malo crkavice što mi je ostalo ili  skraćeno prodavaču auta? I ne kaže se „dje si“, neg’ „zdravo“. Eh, nikad od vas Švaba neće biti komunista.

I dok ja tamo nastavaljam da mu sasipam u brk sve što ga sljeduje jer me je prekinuo u srkanju zlatne džezve, on me oslovi, bil’ ja, ko biva u roku odmah, došao na prezentaciju?

– Uh, kontam, biće pič.. ovaj, hostesa i za mene. Nešto će i da se gricne, baci koji pogled na kakav batak…Eto me, samo da zovnem ovo svoje čeljade i unuka nek me dočekaju tamo. Al’, ne rekoh ja to prodavaču tako, nego mu velim sljedeće:

– Hoćeš da te počastim svojim dolaskom i prezentaciju Tonalea uveličam svojom prisutnošću? To mi je 100 kilometara, 4.2 litre goriva plus moj bonus, dodješ mi 10 eura. Ali nije Beg cicija nikad bio, sačuvaj fildžan viška (alijas čašicu) i eto me za sat.

Rečeno – učinjeno. Ono dvoje magaradi me dočekaše pred parkingom i ko smogovci uđosmo u salon.

– Buongiorno Alfisti! Opalih onako sa vrata, kad k’o za inat dobijem samo eho. Nigdje žive duše, nigdje pi.etine, samo šampanjac i sokići.

– Šta je ovo, nesrećo jedna prodavačka? , zagalamih glasno u sebi, hehe…

I sve dok se derikoža ne pojavi, vaš živahni starčić riješi flašu i sokiće (vidi sliku), što veli da nisam džaba dolazio.

Dadoh junioru da slika, nemojte me sad je…t u komentarima, nije ovo bilo planirano ni da se slika ni da se priča, ali kad smo tu nek se pokaže bar prvi dojam, ono nešto prije probne vožnje. I ne, nisam obećao onom čiji BMW nije više najbrži, da neću psovati, pa evo mora se malo, to vam dođe kao Vegeta, dodatak jelima, pa ako Đuro može napraviti čitavu predstavu o tome, mogu i ja koju ubaciti.

– Je li, što ovaj Tonalista nije crven? Kakvo je  to svetogrđe?

Zauzeli smo brzo stav i počeli da psujemo po višem menadžmentu Alfe.

– Jesi li ti, dottore, igdje vidio reklamu?

– C! Što pitaš?

– Pa to, baš zato. Nigdje ništa, a još promociju naprave prvi dan praznika, kad su svi na odmoru ili glavom na odmoru i sad evo, nema nikoga, nas par ovdje da čistimo paučinu.

– Nema ni hostesa?

– Nema!

– Pa šta ću sad?

– Pa gledaj Tonalea!

E, to ti dođe nešto kao Jeep Compass u kojeg na zadnju klupu ne stadoh, ali u Tonalea sjedoh bez problema. I tome treba nadodati da Tonale ima kožna, mesnata a mekana sjedala a la teta Djulieta nekada, a k tome još grijana i hlađena, što ne vidjeh ni u jednoj Alfi do sada.

Dotična sjedala svojom debljinom uzimaju dragocjeni prostor, a i unatoč tome može se sjesti pozadi. Reklo bi se da se naprijed može sjesti, po mojoj slobodnoj procjeni, osoba od jedno 190 centimeatar visine, ali pozadi do 183 cm visok delija, i da svima bude potaman (može naprijed i visočiji vozač ali onda putnik iza njega mora biti dosta niži). Dakle, možeš morona strpati, eto toliko je Tonale prostran, pa nek crkne komšija!

30 Celzijanera vani, a on o minusima

Hajmo brzo na nedostatke alijas mane. Da li ih ima? Pa na slikama mi je bio sve samo ne lijep, dočim uživo ga nisam ni primijetio pored Đulije i Stelvia. Reklo bi se: nit’ smrdi nit’ miriše, no više je bliži pozitivnom dojmu nego negativnom i to je sve što ću reći o dizajnu.

Nadalje, pregrada ispod naslonjača za desnu ruku je mala, premda je duboka, taman za dvije olovke i čačkalicu. Plastika koja ovičava instrumente ispred vozača čineći tako zaštitu od Sunca da srećković za volanom Alfe može mirne duše da očita sve informacije o brzini, stanju motora i druge drangulije, je jako labava i cvrkuće, pa me sjeti da je onaj „ružni Francuz u prelepom filmu“ popravio kvalitetu.

Još jedno ‘vako popravljanje u stilu Peugeota i propali smo. I eto, to je sve o minusima u unutrašnjosti, uz dužnu opasku vezanu za C nosač. Debeo je ko Obeliks.

Ispod haube je – motor. Ja, ja, rekao bi Ramiz Zmaj. Još malo pa će i to biti raritet, kako je krenulo, sa sjetom ćemo se sjećati dobrih vremena. Ispod njega je hibridna skalamerija i ostali sistemi koji pokreću Tonalea. Dakle, ljudi ovo je – dildo, hibrid ako kome još nije jasno.

Veli mi derikoža da je to za grada, gledam ja potrošnju kad tamo za grad 7,2 litra na sto kilometara. Pa, koji će mi moj onda dildanje ako cucla 7,2 litre?! A motor je 1.5 litre i nije, kako veli prodavač isti kao u Jeepa, tamo je onaj zapremine 1.3 litre.

Izrada i materijali su na nivou jedne Gulije, ultimativne vozačke mašine, a sa njom dijeli i dosta slične ako ne i iste komponente kao što su volan, ručica za otvaranje vrata, okrugli ispusi zraka ali ne i nažalost mjenjač i ručicu mjenjača. Ekran info-zabavnog sistema je velik, informacije sa njega se lako čitaju, navigacija je Tom-Tom, dočim je u Guiliji, ako me sjećanje još uvijek služi, Garmin.

Servis za ovog Tonalea je predviđen na svakih 15.000 km ili za jednu godinu, pa šta prije istekne. Cijena je za koji euro ispod 45,000, za šta već možete dobiti Chevy Blazer od 310 konjskih snaga (dobro, uz malo pregovaranja) ili bezmalo dva akcijska Jeepa Compassa ako ih kupujete u Srbiji, dakle pišaj po sirotinji iliti deri Švabe dok još para imaju.

Za utjehu, model je pun k’o brod, nema šta nema i u njemu vam ne fali ni ptičijeg mlijeka. Ukupno gledajući, pošto sam imao priliku da sjednem tamo i u novi Grand Cherokee, Compass, Đuliju i Stelvija, Tonale je dobar premijum komad ocijenjen sa čistom devetkom. Malo mu se, osim cijene, u današnje vrijeme i u okviru klase kojoj pripada, ima šta za zamjeriti.

Dok tamanim sokiće (jeb’ga, nema više „šampanjca“), dogovaram probnu vožnju i slušam opravdano jadikovanje na račun vođa Stellantisa, koji ničim izazvani grade tvornicu za Lanciu umjesto da tu lovu ulože u Alfu, pitam prodavača da šta ima reći za Giuliju nakon evo 6 godina (zar je već toliko prošlo, majku mu?).

– Ma ništa, ama baš ništa. Nema nikakvih tipičnih kvarova. Sjedi i vozi. Garancija je 4 godine na sve. Da, da, nevjerne tome, 4 godine, a kod Švaba (to jest njihovog troglavog zmaja)?

– Servis nam zjapi prazan kao da smo, puj, puj, Lexus.

I da ne bude sve na tome, obećao mi je novi dernek i novo predstavljanje Tonalea tamo negdje na kraj ljeta, kada se ljudi vrate sa odmora. Dakle, biće pi….ovaj hostesa, nemojte se žalostiti. To ću obavezno da slikam, pa nisam ja Šeki R. da sebe slikajem i tamo neke znamenitosti pride, ljubi ga deda. Ko zna ubost u rupu, taj ne pije mokku.

Niko nije savršen, al ja sam vrlo blizu: Alfa Romeo.
La Bellezza Non Basta!

Iznogud časni

(7374)