AR test: Kad je zima, idemo na sneg (Suzukijem Samuraijem)
Zimske čarolije sam dočekala u gradu, bez prave zime, snega, sa temperaturama nešto ispod ili iznad nule, bez prazničnog raspoloženja i bez osećaja da smo uveliko u ovom zimskom periodu. Neki, u ovakvim trenucima, odu na planinu na skijanje, a ja sam otišla na obližnju planinu na vožnju terencima, ne bih li bar malo videla snega ove godine.
Na događaju su učestvovala četiri terenska vozila i dva kvada, od kojih su čak tri bila marke Suzuki, pa nije teško naslutiti u kom pravcu ide ova priča. Iako su svi modeli imali šta da pokažu, danas pišem priču sa posebnim fokusom na recenziju i test Suzukija Samuraija SJ413. Mala planinska divokoza, kako volim da ga zovem, jer u svetu terenaca poznat je po izvanrednim sposobnostima za ovako maleno vozilo, a posebno po tome što prepreke bukvalno “preskače”.
Sa laganom masom od svega nešto preko 800 kg i benzinskim motorom od svega 1.300 „kubika“, mnogi bi se začudili šta sve ova mala okretna čigra može. Imala sam prilike da do sada vozim već tri različita primerka ovog modela, s tim što je ovaj poslednji poseban, jer je posebno pripremljen i prilagođen za „off-road“ trke, te su mu performanse dodatno izraženije, izgled agresivniji, a samo upravljanje, koje kod ovog modela je već teško za nas koji nismo navikli na automobile bez servo-upravljača, još napornije.

Što se ostalih vozila tiče, tu je bio Suzuki Grand Vitara treće generacije (2005-2015) sa dvolitarskim benzinskim motorom koji razvija 140 KS i pogonom na sva četiri točka. Od modifikacija je jedino podigut 40 mm, ali se odlično snalazi na terenu, čemu značajno doprinose i kvalitetne gume, koje omogućavaju dobro prianjanje na snegu. U odnosu na ostala vozila tog dana, Grand Vitara se pokazala kao najudobnija i najpraktičnija za vožnju po asfaltu, što je čini pogodnom i za svakodnevnu upotrebu. Ipak, masa od oko 1.600 kg može je učiniti tromijom na zahtevnijem terenu. Ta težina predstavlja prednost na snežnoj podlozi, gde doprinosi stabilnosti i trakciji, ali može postati problem kada se ispod nalazi mekša ili blatnjava podloga.
U vožnji je učestvovao i Suzuki Jimny sa potpuno prerađenim vešanjem i spremnim za zahtevne terene i trke o čijim bih prepravkama mogla da pišem dva teksta, kao i Nissan Patrol četvrte generacije (1989-1998). Pogoni ga 2,8-litarski turbo-dizel motor sa 115 KS. Vešanje je ostalo fabričko, uz jednu važnu izmenu: gumeni silen-blokovi zamenjeni su poliuretanskim, koji se manje deformišu, trajniji su i smanjuju habanje poluga, mostova i ostalih elemenata vešanja.
Kao klasik među terencima, Nissan Patrol se istakao odličnim terenskim sposobnostima, ali i najvećim nivoom udobnosti među prisutnim vozilima. Tome doprinose njegova masa i veće međuosovinsko rastojanje, koji pružaju stabilnost i komfor, ali mogu predstavljati izazov pri oštrim manevrima i na pregibima terena.
Suzuki Samurai
A sada je na redu Suzuki Samurai SJ413. Ovo je druga generacija koja se proizvodila od 1981, pa sve do 1998. Godine. U Americi je poznat kao Samurai, dok je u različitim delovima sveta nosio imena poput Santana u Španiji, Sierra u Australiji ili Maruti Gipsy u Indiji. Samurai je poznat po svojim izvanrednim terenskim performansama, malim dimenzijama i skromnom benzinskom motoru od 1,3 litra. Ipak, na svoju malu masu, ovaj motor čini čuda. Iako su starije generacije danas već oldtajmeri, na terenima i u performansama mnogi moderni terenci bi im mogli pozavideti. Samurai je gotovo 13 godina držao rekord po najvišoj nadmorskoj visini savladanoj vozilom od čak 6.688 metara na Andima, sve dok ga 2020. Mercedesov Unimog nije prestigao taj rekord.
Do sada sam vozila tri primerka ovog modela, od 1983. do 1988. godišta. Kao i kod većine terenskih vozila tog perioda, umesto klasičnog oslanjanja koriste lisnate opruge (gibnjeve), što daje prepoznatljivo „skakutanje“ i čini vozilo krutim i neudobnim, kako na asfaltu, tako i van njega. Motor od 1,3 litra uparen je sa petostepenim manuelnim menjačem, a Samurai je posebno poznat po izuzetno kvalitetnom reduktoru, koji povećava obrtni moment pri malim brzinama i omogućava kontrolisan prenos snage na sve točkove. Postoji „low“ i „high“ režim rada, pri čemu je prvi namenjen posebno zahtevnim terenima i najveću snagu ima do druge brzine. Često se dešavalo da na ravnim deonicama ili nizbrdicama, pustim sve pedale, pridržavam volan i pustim da automobil sam pronalazi optimalnu putanju na osnovu podloge.

Prethodna dva primerka koja sam vozila nisu imala posebne mehaničke prepravke, uglavnom se sve svodilo na blago podizanje i proširenje traga, dodatke „kozmetičke“ prirode i kvalitetne terenske gume. Gotovo svi su bili kabrioleti: jedan sa modularnim plastičnim krovom koji se skidao, ali je brzo pokazao da ume da prokišnjava, drugi sa mekanim ceradnim krovom koji je bilo naporno stalno montirati i skidati, dok ovaj poslednji nema skidajući krov, što je u skladu sa njegovom namenom, jer u slučaju prevrtanja pruža dodatnu zaštitu vozaču.
Konkretan Samurai o kojem pišem je višestruki prvak u „off-road“ takmičenjima u Srbiji i regionu, pa je samim tim i ozbiljno modifikovan. Te prepravke su odlične za teren, ali ga čine dodatno neudobnim za vožnju na asfaltu. Međutim, njemu i nije namena da bude vozilo za putovanja ili svaki dan, već da pokaže svoje performanse na zahtevnim terenima, te ću u nastavku navesti samo neke od njih.
Kako bi se postigla veća fleksibilnost i upravljivost u terenu, fabričke lisnate opruge su zamenjene mekšim i elastičnijim oprugama sa Jimnyija. Takođe modifikovane su uzdužne opruge radi postizanja većeg hoda osovine, te su napred su postavljene sa Jimnyja, dok su pozadi robusnije Patrolove poluge.
Dodati su i amortizeri Raptor 4×4, duplo duži od fabričkih, koji u kombinaciji sa lift-kitom, obezbeđuju veći klirens i znatno veći hod osovina. S obzirom na to da se fabrička blokada zadnjeg diferencijala u ekstremnim uslovima često pokazuje kao slaba tačka, na ovom primerku ugrađena je druga blokada, koju aktivira kompresor. Njena uloga je da spreči proklizavanje i obezbedi prenos snage na točkove sa boljim prijanjanjem, ukoliko dođe do glavljenja vozila. Kompresor takođe služi i za regulaciju pritiska u gumama, koji se na terenu spušta i do oko 0,5 bara. Široke felne od 30 jota, u kombinaciji sa distancerima od 30 mm, dodatno proširuju trag i povećavaju stabilnost na kosinama.
Izmene nisu zaobišle ni reduktor, po kojem je Samurai i inače poznat. Na ovom primerku je dodatno skraćen prenosni odnos, što doprinosi znatno većem obrtnom momentu, te bolju kontrolu na tehnički zahtevnim deonicama. Kako je vozilo namenjeno isključivo teškim terenima, zaštite podvozja su obavezne i štite sve vitalne komponente od oštećenja.
Sve navedene prepravke čine da ovaj Samurai mnogo više „prašta“ vozačke greške, što je meni kao manje iskusnom vozaču bilo od velike pomoći, dok iskusni vozači iz njega mogu da izvuku apsolutni maksimum. To je upravo ono što mi se i najviše dopalo kod ovog primerka, jer ukoliko se desi da nisam izabrala najpovoljniju putanju ili mi je gas mrvčicu niži nego što bi trebalo, vozilo ostaje stabilno i predvidivo. Kod ranijih primeraka koje sam vozila to nije bio slučaj, jer su u niskim prenosima zahtevali odlučniji i precizniji rad sa gasom, ili bi se jednostavno ugasili. A potrebno je i naviknuti se na motanje bez servo-upravljača, naročito sa glomaznim terenskim gumama.

Ova vožnja bila je specifična i po tome što sam prvi put vozila po snegu i ledu, i to sa gumama koje nisu prilagođene takvim uslovima. Kada se na to doda da je vozilo ozbiljno modifikovano i ima sporiji odziv upravljača u odnosu na serijske primerke koje sam ranije vozila… Pa reći ćemo da sam se odlično snašla, sa kratkim vremenom privikavanja i bez problema držala tempo sa iskusnijim vozačima.
Vožnja se kako dolikuje, završila ručkom u obližnjoj kafani, pa potom, svako svojoj kući. Meni je posebno zanimljivo, s obzirom da sam prvi put bila na skupu sa ovoliko različitih vozila gde je sama vožnja bila cilj, da kada se stigne do neke određene tačke, svaki od vozača izvodi određene trikove, penje se, spušta, driftuje, sve ono što bi radila deca u telima odraslih muškaraca, samo sa daleko ozbiljnijim igračkama. I dok je lepo gledati osmehe i entuzijazam, nije uvek jednako prijatno biti saputnik u svakom „pokaznom“ manevru namenjenom publici. Ukratko, zanimljivo iskustvo.
Ivana Janković
(245)
Hvala za ovu lepu priču. Jer, sSećam se doba kada je SJ413 bio aktuelni tržišni model. Eh, kad je to bilo … 😊
Lepo bi bilo danas imati takvo vozilo, za izlete u prirodu …
Mada, kvadovi su ih odavno „pobedili“ po masovnosti i dostupnosti. Ali i ceni.
Kvadove bi trebalo zabraniti po planinama osim ako nisu za rad.
Moguće je naći argumente i za i protiv tog stava.
Pa i u odnosu na bilo kakvu vožnju motorjih vozila po prirodi iz čiste razonode. A dosta toga bi zavisilo i od vrste prirode, da li je to nacionalni park ili neka druga vrsta zaštićene prirode. Mada, ako imamo u vidu kako se u Srbiji seku šume i u tzv. „prvoj zoni zaštite“, bukvalno se seku kao da sutra i ne postoji,
ne znam koliko bi bilo smisleno da nekome branimo da vozi kvad po prirodi.
Ivana,
Jedno veliko Hvala na tekstu
Na drugoj fotki, solo samuraj, je čist ko suza odozdo, izgleda da mu je to prva vožnja posle nekog remonta ili ga toliko detaljno opereš.
Pohvale na opis radova, prepravki. A opet…kritika na samo dve fotke samuraja. I to na istom „izazovu“.
Svakako, ako voliš, i imaš vremena, piši. Sa zadovoljstvom ćemo čitati.
Hvala puno. Zao mi je sto nije bilo vise slika, pogotovo sto sam vozila tri modela koji su se gradacijski nadigradjivali opremom, ali ti stariji su ostali zagubljeni po starim galerijama ili drustvenim mrezama pa slike nisu nekog kvaliteta, a ovaj trenutni je jos uvek svez. Nekom drugom prilikom nadam se da cu moci da podelim galeriju.
Kao i uvek, hvalospevi o terenskim sposobnostima Samuraja, tj. Jimnya. Za svoje terenske sposobnosti ovi automobilcici mogu da zahvale svom pradedi – Suzuki ga je napravio po narudzbini australijske vojske. Njegovi geni se prenose iz generacije u generaciju!
U gornjem izvestaju nedostaje jos jedan terenski virtuoz – Lada Niva.