50 godina Mercedesove legende

Vrijeme kada je zarada na automobilu bila skoro pa potpuno zanemarena, kada su proizvođači pokušavali da mušteriji prodaju što kvalitetniji i napredniji automobil, kada nisu postojali varajući softveri i kada najvažniji faktor nije bilo ubrzanje do 100 km/h, već emocija i osjećaj vožnje koji će vozač i putnici osjetiti.

Kako nazvati sve to? Slobodno možemo reći i zlatno doba auto industrije. Ali i pored svega, to je bilo vrijeme kada je jedna zvijezda sijala jače od svih ostalih. Da, upravo ta koja vam je prva pala na pamet, trokraka zvijezda.

Danas je teško reći ko je “najbolji”, ako uopšte to više i postoji. Došlo je vrijeme kada ne postoje loši i dobri automobili, već postoje samo manje odlični i više odlični. Naravno da je to dobra stvar, jer nevažno koji auto kupili, dobićete koliko-toliko kompletan proizvod. Pored svih tih veoma dobrih stvari, sa tim je nestalo ono nešto što će vas nasmijati za volanom, zbog čega ćete poželjeti da nikada ne ugasite automobil, prosto vas više ništa ne može iznenaditi.

Legenda da samo sportski automobili mogu pružiti “ultimativni” vozački doživljaj je poprilično mlada, hajde da kažemo nekih dvadesetak godina. Otprilike je XXI vijek taj koji je presudio emociji u automobilima za svakodnevnu upotrebu i učinio ih nenormalno dosadnim.

Kako to nije glavna tema ovog teksta, već samo kratki uvod, ostavićemo to za neku drugu priliku.

Zvijezda

Glavni fokus automobila F segmenta je zapravo udobna, relaksirajuća vožnja, nevažno da li ste vozač ili putnik. Ti automobili nisu zamišljeni za hvatanje krugova po gradu, kako bi se reklamirali, već za prelaženje velikih razdaljina.

Kako god okrenuli, najčvršće temelje za ovaj segment je postavio Mercedes-Benz. Počevši sa “Pontonom” (W108, W128) tokom 50-ih godina, pa onda “Reponja” (W111, W112) tokom 60-ih, dolazi treća generacija Mercedesove perjanice, danas poznate kao S klasa, koja nosi kodno ime W108 i W109. Za sada ćemo se zaustaviti na ovom modelu, jer je baš on nedavno prešao cifru od 50 godina.

Od prve tri generacije, treća generacija je vjerovatno ostavila najviše uticaja na Mercedes-Benz kakav danas znamo, a pogotovo kada su u pitanju visokoperformani AMG modeli koji nakon slova, koje označava model, imaju broj 63.

Nastanak  

Prvo pojavljivanje pred javnost, model W108/W109 je doživio 1965. godine na Salonu automobila u Frankfurtu, sa modelima 250S, 250SE i 300SE pod kodnim imenom W108, dok je za šasiju W109 postojao samo 300SEL.

Dizajnerski se potpuno razlikovao u odnosu na prethodnika, a dizajnirao ga je Paul Bracq. Jedina sličnost se može primjetiti kod dizajna maske hladnjaka i prednje svjetlosne grupe. Ovaj novi dizajn je potpuno eliminisao “peraja” na prtljažniku, po kojim je prethodnik dobio nadimak “Reponja”. Osim toga, bočna linija je dobila mnogo “oštriju” i nižu liniju, sa većim staklenim povrišinama, a taj dizajnerski element se mogao primjetiti na modelima čak 30 godina kasnije. Neki od tih modela su W116, W126, W201, W202, W123, W124 i W140.

Osim novog dizajna, Mercedes je ovom automobilu dao i potpuno novo ogibljenje, sa ojačanom zadnjom osovinom i novim hidropneumatskim oprugama. Takođe je ovaj model jedan od prvih automobila sa sve četiri disk kočnice. Agregati su preuzeti iz prethodnih modela sa određenim modifikacijama.

Titov Mercedes

Vjerovatno se pitate sada, kakve to veze W108 i W109 imaju sa takozvanim “Titovim” Mercedesom?

Mercedes 600 Grosser je nosio oznaku šasije W100 i proizvodio se po narudžbi, te skoro se po svemu razlikuje od ostatka Mercedesovih automobila tog doba. Ono što spaja ova dva automobila jeste jedno veliko “srce”. Veličinu tog “srca” je moguće izmjeriti u kubnim centimetrima – čitavih 6.333.

Ova verzija Mercedesa W109 uopšte nije bila ni planirana, ali je inženjer Erich Waxenberger, nakon što je vozio 600 Grossera, odlučio da na svoju ruku “spakuje” ovaj 6.3 l V8 u W109 šasiju. Rezultati su bili apsolutno impresivni, te je ovaj automobil od skoro dvije tone imao performanse slične mnogim sportskim automobilima tog doba.

Ovaj motor razvija 250 konjskih snaga i 500 Nm obrnog momenta. Ubrzanje do 100 km/h je trajalo  6,6 sekundi, četvrinu milje je prelazio za malo više od 14 sekundi, dok mu je maksimalna brzina iznosila 220 km/h, što ga je činilo najbržim serijskim automobilom svog vremena. Iako ove performanse danas imaju limuzine sa dizelskim agregatima, zapamtite, ovo je bilo prije tačno 50 godina.

Kako je ovaj automobil sastavljen u tajnosti, sa tajnim dogovorom malog broja Mercedesovih inženjera, njegovo predstavljanje nadležnima je bio mnogo teži zadatak, te je ova ekipa pozvala tadašnjeg izvršnog inženjera marke iz Štutgarta, Rudolf Uhelnhauta, da testira ovaj W109 sa “sitnim modifikacijama”. Od samog paljenja, Rudolf je shvatio da to i nisu baš „sitne“ modifikacije, te je na prvo crveno svijetlo na semaforu stao i otvorio haubu, da vidi o čemu se zapravu tu radi. Kako u mnogo članaka, koje možete naći na internetu, piše, Rudolf je gotovo pao u nesvijest kada je vidio što je njegov tim uspio da uklopi ispod haube. Odobrenje za serijsku proizvodnju se nije dugo čekalo, a zvanično predstavljanje se dogodilo prije tačno pola vijeka, 1968. godine na Salonu automobila u Ženevi.

“Crvena svinja”

Nećemo sada pričati o nijednoj vrsti ove životinje, već o trkačkoj verziji Mercedesa 300SEL 6.3, koji je zbog svoje boje i svojih dimenzija dobio ovaj nadimak.

Ako ste ikada čuli za AMG, a sigurno jeste, ovo je prvi automobil koji su oni “nabudžili” u saradnji sa Mercedesom. Hans Aufrecht i Erhard Melcher, osnivači AMG-a, su jedan od ovih automobila uzeli u svoje ruke. Radnu zapreminu su povećali sa 6,3 na 6,8 litara, sa izlaznom snagom od 420 konjskih snaga.

Ukupnu masu su smanjili stavljanjem aluminijumskih vrata i skidanjem hromiranih branika, ali interesantno je da su veoma teška zadnja klupa i drveni ukrasi ostali u automobilu. Osim toga, AMG je ugradio potpuno novo sportsko ogibljenje, sa proširenim tragom točkova, kako bi poboljšali stabilnost u krivinama

Godine 1971. kada je Mercedes Benz 300SEL 6.8 AMG izašao na startnu liniju trkačke staze, ljudi nisu mogli da susdrže svoj smijeh, nakon čega je odmah i dobio nadimak “Crvena svinja” (Red pig). Kako je na stazi stajao pored mnogo manjih i, na oko, agilnijih protivnika, 300SEL je izgledao kao Frankeštajnovo čudovište. U tom momentu publika nije bila ni svjesna ša će nadolazeća 24-satna trka donijeti.

Krenuvši sa pete pozicije, “Crvena svinja” se odgurnula u veoma dugačku trku izdžljivosti. Te noći iza volana su bili Clemens Schickentanz i Hans Heyer. Veoma brzo je ruganje publike prestalo, a ova luksuzna limuzina ne da je držala tempo sa ostalima, već je i nadmašila većinu bez trunke prosutog znoja.

Kako je trka završila, ovaj “debeli” sportista je završnu liniju prešao prvi u svojoj klasi, a u ukupnom plasmanu drugi, bez obzira na automobile iz više klase, koji bi trebalo da budu brži. Kako su svjedoci ove trke rekli: ”Da nije bilo potrebe za prečestim stajanjem kako bi se dopunilo gorivo, “Crvena svinja” bi bez problema završila prva u ukupnom plasmanu”.

Kako je vrijeme prolazilo i priča se širila, AMG je osigurao svoje mjesto tjuning kompanije svjetske klase. Vremenom su jačali, a 1999. godine su postali i glavna tjuning kompanije Mercedesa, a od 2005. godine AMG je njihovo zvanično performantno odeljenje.

Danas se nažalost više ne može vidjeti originalna “Crvena svinja”. Nakon završetka trkačke karijere, 300SEL 6.8 je prodat jednoj avionskoj kompaniji. Kao jedan od najbržih automobila na svijetu, bio je perfektna mašina za testiranje stajnog trapa za avione, a testiranje se vršilo kroz probušeni pod. Vremenom je on izgubio poziciju test vozila i završio je na otpadu.

Vaskrsnuće je doživio 2006. godine, kada je AMG uzeo originalne nacrte ovog svemirskog broda svog vremena. Nakon čega su šraf po šraf sklopili perfektnu repliku. Iako nije prvobitni automobil, on je nešto najbliže originalu što ćemo ikada vidjeti.

Enes Eki Alković

(3291)