Novi Maybach iz ugla zakletog mercedesovca

Iako je 2020. jedna od najtežih godina u našim životima, Mercedes je bio veoma produktivan. E klasa je dobila svoju tretman zatezanja bora, predstavljena je druga generacija malog krosovera GLA, Maybach je profitirao za svoju SUV verziju, a najavljena je i električna S klasa. Dodatno, postavljen je rekord na Nirburgringu sa ultimativnom verzijom modela AMG GT, i na kraju najvažnije od svega, predstavljen je automobil koji će obilježiti sledećih sedam godina za Mercedes-Benz, a to je naravno S klasa.

Na prvi pogled kontraverzan automobil, onaj koji provocira razne komentare i mišljenja, kako s pozitivnom tako i s negativnom konotacijom. Tako su o novitetu stavovi „padali“ sa svih strana. i taman kad se halabuka oko nove S klase smirila, eto Mercedesa sa luksuznijom verzijom, ionako već ultra luksuznog automobila, Maybach S klasom. Ovog puta, srećom, komentari su bili većniski pozitivni, što je iznenađujuće jer ko bi rekao da nešto veće međuosovinsko rastojanje, više hroma i dvobojno „odijelo“ mogu uticati na drugačiji stav publike.

Nego da se ponovo vratimo neka dva mjeseca unazad, na „običnu“ S klasu. Prvi moj pogled, oduševljenje, ne bih mogao reći da me prošla generacija odmah „na prvu“ privukla, mada vremenom je naravno prirasla k srcu, kada je predstavljena 2013. godine.

Kao veliki ljubitelj preteče S klase, serije W126, ne mogu vam objasniti koliko sam se oduševio toj jednostavnoj i oštroj liniji ramena, koja ide čitavom dužinom od farova do zadnje svjetlosne grupe. Oštra, agresivna, a nekako opet elegantna. Bočni dizajn je bio moja zamjerka na prethodnoj S klasi W222, gdje su postojale linije koje nisu u potpunosti imale svoju putanju i funkciju, već su tu samo bile kao linija radi linije.

Farovi koji se povezuju sa maloprije pomenutom linijom, u isto vrijeme automobil čine nižim i širim, smanjena je upotreba nepotrebnih lažnih ventilacionih otvora, te cjelokupna jednostavnost dizajna je za mene inicirala izgovor jednog velikog DA.

Onda vidjeh fotografiju pozadine… Ne želim da mišljenje „zaključim“ prije nego li automobil vidim i zagledam pažljivo i uživo, jer sam sa aktuelnim CLS-om doživio baš drastičnu promjenu mišljenja, ali stanje zadnjice na fotografijama nije baš najbolje.

Enterijer je izazvao najviše kontraverzi, jer je dizajnerski tim Mercedesa samo zgužvao i bacio svaki dizajnerski element enterijera S klasi u poslednje 22 godine. Jeste da su bacili te dvije decenije, ali su zato, poput ove bočne karakterne linije, skočili četrdeset godina unazad i tajanstveno i elegantno ubacili dizajnerske elemente enterijera automobila iz već pomenutog primerka generacije W126 i njegovog predhodnika W116. Sad se vjerovatno pitate:“Pa gdje ti vidiš ikakvu sličnost, čovječe“, a sada dolazi i usmeno-vizuelno objašnjenje.

Počinjemo od sredine, naravno sa centralnom konzolom, koja je ponovo dobila oblik vodopada, a ventilacioni otvori su se pomjerili iznad svih važnih kontrola, koje su to nekada bile u vidu dugmića i točkića, a u W223 „važne kontrole“ predstavlja 13-inčni OLED displej.

Osim, po meni, kvalitetnog dizajnerskog rješenja, integrisanost svih važnih funkcija na jedan dio enterijera je i ergonomsko dobro rješenje, gdje je ruku potrebno pomjeriti svega par santimetara od volana, i praktično možete kontrolisati cijeli automobil. Slučaj do sada je bio da se točkić za kontrolu info-zabavnog sistema nalazi kod naslona za ruku, kontrole klima uređaja visoko na centralnoj konzoli, aktiviranje parking senzora i kamera skroz visoko kod  ekrana za praćenje multimedijalnih sadržaja.

Druga sličnost jeste instrument tabla, odnosno vozačev ekran, kao jedini element koji „strči“ na gornjem dijelu instrument table. Mada sam blago razočaran činjenicom da u novoj S klasi, Mercedes nije pokušao da ga „pokrije“ već ga je samo „našarafio“ iza volana, i tu ostavio, te imam osjećaj da će to za tri godine biti promijenjeno sa redizajnom.

Sličnosti se nastavljaju i u panelu vrata, koji je dizajnerski ponovo kranje jednostavan, kao u stara dobra vremena, a ručka za zatvaranje se skoro pa neprimjetno spaja sa instrument tablom. To je nešto u čemu Mercedesu jedino moderni Bentlijevi automobili pariraju, taj dizajnerski „trik“ gdje se sa zatvaranjem vrata dobija enterijer izliven iz jednog komada.

Onda je prije par dana došao Maybach i sve gore navedeno pojačao na 11, a pogotovo po pitanju eksterijera. Negdje se od kraja devedesetih pa nadalje, stvorio neki otpor prema hromu, koji je zamijenjen crnim detaljima, a koji po mom mišljenju izgledaju jeftino, a i u zlatno doba autmobilizma i jesu predstavljali nižu opremu, ili nižu klasu automobila.

Danas nažalost imamo slučaj gdje mnogi proizvođači debelo naplaćuju, da umjesto panela u boji automobila, ili hroma, stave komad crne i jeftine plastike što je prosto nevjerovatno. Srećom Maybach i još par proizvođača mi i dalje daju nadu kada je ovo u pitanju.

Naravno automobil se produžio, što je sasvim logično, ali je i dobio prelijep prednji branik, sa izobiljem voljenog hroma, mnogo moćnu, ubjedljivu uspravnu masku, kao što priliči luksuznom „autu“, a onda iznenađenje u vidu lajsne po sredini haube, poput one na Maybachovim modelima iz prve polovine XX vijeka.

Mada zamjerka ostaje ista, kao i sa prošlom generacijom, zbog korišćenja Mercedesove zvijezde, umjesto Maybachovog logotipa. Taj pojačani osjećaj luksuza se naravno nastavlja i bočno, sa ogromnim „hrom lajsnama“ oko prozora, Maybach logoom na C stubu, te moćnim i masivnim felnama, iz kojih vrišti luksuz i elegancija.

Zadnji dio se gotovo nije uopšte promijenio, osim novih karakterističnih završteka izduva Maybach i natpisa Maybach na poklopcu prtljažnika.

Kao šlag na torti tu je, ovog puta, genijalno odrađena dvobojna šema, koja nevjerovatno dobro stoji ovom automobilu. Na prethodnoj generaciji mi nije „to bilo to“, jer nije postojala linija karoserije koja se mogla iskoristiti kao mjesto za „spoj“ boja.

Sve navedeno do sada je bilo za očekivati, ali mene je od samog početka interesovala samo jedna stvar. Srećom, ispunili su „moja očekivanja“. Povratak, i vjerovatno zadnje pojavljivanje njegovog visočanstva iza trokrake zvijezde, a to je V12 motor.

Iako je u međuvremenu doživio mnogo promjena, osnova ovog motora je stara gotovo trideset godina, a Mercedes mu je produžio život za još sigurnih sedam godina. Naravno za one sa malo manje dubokim džepom je dostupan i V8 agregat, a vjerujem u budućnosti i šestak, ali nijedan od njih se ne mogu porediti sa dvanaest cilindara.

Kao što ste vjerovatno i zaključili, nova S klasa i Maybach mi se sviđaju, sa standardnim sitnim zamjerkama, ali složili se mi sa tim ili ne, već ko zna koju generaciju za redom, ekipa iz Štutgarta i dalje sigurno postavlja standarne sa ovim automobilom (ma jok nimalo nisam Mercedesov snob – primedba autora).

Mada kako sad stvari stoje, taj ogroman iskorak će svakom godinom biti sve manje važan, kada budemo dobili samovozeće kutije, i kada vrsta automobilskih entuzijasta bude na izumiranju, jer će samo biti važno koji automobil će moći da podrži više igrica, dok vas prevozi do željene destinacije. A prije nego li to doživimo, nadajmo se da će proizvođači predstavljati što više automobila koji će otvarati kvalitetne konverzacije i „svađe“ između ljubitelja različitih marki automobila, što je nešto što krasi redakciju AutoRepublike od samih početaka automobilizma na globalnoj mreži (smajli).

Enes Eki Alković

(2417)