Van Gang: Inženjer koji je radio za Audi postavio je temelje kineske revolucije električnih automobila
Kina danas prednjači u proizvodnji električnih automobila, a jedan od najzaslužnijih za takav razvoj događaja je Van Gang. Nekadašnji inženjer Audija vratio se iz Nemačke u domovinu i ubedio kinesko rukovodstvo da budućnost automobilske industrije treba graditi na električnom pogonu.
Kada se govori o usponu kineske automobilske industrije, najčešće se pominju kompanije poput BYD-a, Geelyija i SAIC-a, kao i proizvođači baterija kao što je CATL. Ipak, iza transformacije Kine iz zemlje koja je pokušavala da sustigne tradicionalne automobilske sile u jednu od vodećih svetskih sila u oblasti električnih vozila stoji i čovek čija je karijera počela u Nemačkoj, u Audiju.
Reč je o Vanu Gangu, inženjeru i bivšem kineskom ministru nauke i tehnologije, koji je dobio nadimak „otac kineskog električnog automobila“. Njegova ideja bila je relativno jednostavna, ali strateški veoma značajna: Kina teško može da nadmaši evropske, japanske i američke proizvođače u segmentu tradicionalnih automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorevanjem, pa bi trebalo da se usmeri na tehnologiju koja tek treba da doživi veliki razvoj.
Ta procena postala je osnova dugoročne kineske strategije elektrifikacije. Danas, kada kineski proizvođači šire prisustvo na evropskom tržištu i predstavljaju sve konkurentnije električne modele, značaj odluka donetih pre više od dve decenije postaje još očigledniji.
Van Gang rođen je 1952. godine u Šangaju. Njegovo školovanje i profesionalni put odvijali su se u periodu velikih društvenih i ekonomskih promena u Kini. Sredinom osamdesetih godina otišao je u Nemačku, gde je nastavio obrazovanje na Tehničkom univerzitetu u Klauštal-Celerfeldu. Doktorsku disertaciju iz tehničkih nauka završio je 1990. godine, a već naredne godine zaposlio se u Audiju.
Rad u nemačkom proizvođaču omogućio mu je da izbliza upozna jednu od najrazvijenijih automobilskih industrija na svetu. Bavio se različitim aspektima razvoja i proizvodnje automobila, napredovao u kompaniji i stekao iskustvo koje će kasnije imati veliki uticaj na njegov rad u Kini. Između ostalog, stigao je i do rukovodeće pozicije u oblasti lakiranja vozila.
Tokom boravka u Nemačkoj održavao je kontakte sa kineskim univerzitetima i institucijama, a njegovo poznavanje evropske industrije činilo ga je posebno vrednim sagovornikom za kineske zvaničnike koji su tražili načine da unaprede domaću proizvodnju.
Van je tako dobro poznavao i prednosti i ograničenja kineske automobilske industrije. Za razliku od evropskih i japanskih kompanija, koje su decenijama usavršavale motore sa unutrašnjim sagorevanjem, transmisije i druge ključne sisteme, Kina je u tom trenutku imala znatno manje iskustva u razvoju sopstvenih konkurentnih putničkih automobila.
Zato je smatrao da nema mnogo smisla pokušavati da se konkurencija sustigne isključivo u oblastima u kojima je već imala ogromnu prednost.
Prekretnica je nastupila 2000. godine, kada je Van Gang kineskom državnom vrhu predstavio predlog da se razvoj automobila zasnovanih na novim, čistijim izvorima energije postavi u središte budućeg razvoja domaće automobilske industrije.
Njegova argumentacija bila je zasnovana na nekoliko ključnih razloga. Električni pogon mogao je da smanji zavisnost Kine od uvozne nafte, doprinese smanjenju zagađenja u velikim gradovima i omogući domaćim proizvođačima da izgrade konkurentsku prednost u tehnologiji koja još nije bila potpuno razvijena ni na najnaprednijim automobilskim tržištima.
Umesto da ulaže sve raspoložive resurse u dostizanje zapadnih proizvođača u oblasti klasičnih motora, Kina je mogla da usmeri istraživanja, industrijske investicije i državnu podršku ka električnim i drugim vozilima sa alternativnim pogonom.
Ovaj pristup nije značio da će svi kineski proizvođači preko noći preći na električne automobile. Naprotiv, bila je potrebna izgradnja čitavog industrijskog sistema: od istraživačkih centara i univerziteta, preko proizvođača električnih motora i baterija, do proizvodnih pogona i infrastrukture za punjenje.
Kinesko rukovodstvo prihvatilo je njegov predlog, a Van se vratio u domovinu kako bi učestvovao u sprovođenju nove strategije. U narednim godinama dobio je važne uloge u akademskim i državnim institucijama, a 2007. postao je ministar nauke i tehnologije. Na toj funkciji ostao je do 2018. godine.
Njegov uspon bio je neuobičajen i zbog toga što nije bio član Komunističke partije Kine, što ga je izdvajalo među visokim zvaničnicima tog ranga.
Jedna od najvažnijih odlika kineskog pristupa bila je činjenica da elektrifikacija nije posmatrana kao izolovan projekat pojedinačnih proizvođača, već kao dugoročni industrijski poduhvat.
Državna podrška istraživanju i razvoju, programi za podsticanje kupovine električnih vozila i ulaganja u proizvodnju baterija pomogli su da se stvore uslovi za ubrzan rast tržišta. Istovremeno, veliki domaći proizvođači dobili su prostor da razvijaju sopstvene tehnologije i povećavaju obim proizvodnje.
Takav razvoj pogodovao je kompanijama kao što su BYD i CATL, koje su vremenom izgradile snažne pozicije u proizvodnji električnih vozila, odnosno baterija. Kina je razvila i široku mrežu dobavljača, čime je proizvođačima omogućeno da brže razvijaju nove modele i smanjuju troškove.
Van Gang nije samostalno stvorio današnju kinesku automobilsku industriju, niti je elektrifikacija bila rezultat samo jedne odluke. Njegova uloga bila je u tome što je na vreme prepoznao priliku i pomogao da električni pogon postane strateški prioritet na državnom nivou.
To je Kini omogućilo da izgradi industrijske kapacitete u trenutku kada su mnogi tradicionalni proizvođači još uvek najveći deo svojih resursa usmeravali na unapređenje motora sa unutrašnjim sagorevanjem.
Priča o Vanu Gangu danas ima i posebnu simboliku za nemačku automobilsku industriju. Čovek koji je početkom devedesetih godina učio u Audiju kasnije je pomogao da se izgradi sistem koji je kineskim kompanijama omogućio da postanu ozbiljni konkurenti upravo nemačkim proizvođačima.
Kineske kompanije sada nude električne automobile u različitim cenovnim kategorijama, razvijaju sopstvene baterije i softverske sisteme, a sve češće pokušavaju da se nametnu i u segmentima u kojima su evropski brendovi tradicionalno bili snažni.
Za proizvođače poput Volkswagena, Audija, BMW-a i Mercedesa to znači da više nije dovoljno oslanjati se na reputaciju, dugu tradiciju i kvalitet izrade. Potrebni su brži razvoj novih modela, konkurentnije cene i tehnološka rešenja prilagođena kupcima koji sve više pažnje posvećuju digitalnim funkcijama i električnom pogonu.
Ironija je u tome što je kineska automobilska industrija deo svog napretka ostvarila učeći od evropskih proizvođača, da bi zatim razvila sopstveni sistem koji joj je omogućio da ih izazove na globalnom tržištu.
Wan Gang je u međuvremenu napustio ministarsku funkciju, ali njegov uticaj na kinesku automobilsku industriju ostaje značajan. Njegova karijera pokazuje da industrijska prednost ne zavisi isključivo od toga ko je danas najnapredniji, već i od toga ko na vreme prepozna tehnologiju koja će sutra promeniti pravila igre.
Kineski uspeh u oblasti električnih automobila nije nastao preko noći. Iza njega stoje godine planiranja, ulaganja, razvoja dobavljačkih lanaca i političkih odluka. Van Gang bio je jedan od ljudi koji su tu promenu pokrenuli mnogo pre nego što su električni automobili postali centralna tema globalne automobilske industrije.
AutoRepublika
Fotografija: AUDI
(208)
Esencija ove interesantne price glasi: Kinom upravlja nauka.
Ko upravlja Evropom – banda amatera.
Ove kratke definicije nacicete u svim mojim komentarima.
Kinez je najviše naučio na evropskom Univerzitetu,svet je pun ironije.
„Gde ja stadoh, ti produzi!“ Cilj obrazovanja jeste da ucenik nadmasi ucitelja. Nije to nikakva ironija vec evolucija. Ironija je Evropa. Evropa, tj. Grci, izmislila je demokratiju u koj se sada davi. Evropa je vekovima bila centar i izvor umetnosti i znanja, koje danas gusi banda amatera. To je, druze, ironija!
Nit prvi nit poslednji put, da učenik nadmaši učitelja. Puno truda i rada, dok se učitelj malo opusti na vrhu, znajući da „nema“ konkurenciju.
Propala je Nokia, a i mnogi drugi ( Giganti )
Antički grčki filozofi Platon i Sokrat, a sa njima i Aristotel su smatrali da demokratija nije pogodna za svakoga. Platon je u svom delu Politeia (Republika) argumentovao protiv direktne demokratije, upoređujući je sa brodom na kojem posada glasa za onoga ko je najpopularniji, a ne za nekoga ko zapravo zna da upravlja brodom. Smatrao je da vladanje zahteva specijalizovanu mudrost i vrlinu, te da političku moć treba da drže obučeni ljudi, a ne neuka narodna masa. Sokrat se takodje zalagao da su glasanje i upravljanje državom specijalizovane veštine slično bavljenju medicinom, a ne univerzalno pravo stečeno rođenjem. Upozoravao je da… Pročitaj više »
Demokratija samo govori o načinu glasanja za nrku odobu na nekoj poziciji ž, ali ništa ne govori o vještinama neke osobe na nekoj pozuciji, a upravo taj podatak čini razliku od uspješne i neuspješne organizacije kojom se upravlja…
Tako je, tvorci demokratije bili su svesni svih njenih slabosti.
Otvorena demokratija, u kojoj svak ima pravo da utice na odluke, je absolutna besmislica. Dominacija jedne grupe glasaca vrlo lako pretvara demokratiju u diktaturu. Da bi uopste bila efikasna, demokratija bi morala da se suzi na profesionalne grupe u vladi. Na zalost, ni jedan model ne garantuje efikasnost. I pored vrhunskog znanja, ljudi mogu biti emotivni i zeljni da im se ime upise u istoriju, to dovodi do devijacija.
Sokrat je se zalagao bas za ono sto i ja insistiram- politikom se moze baviti samo diplomirani politikolog i to zakonom i ustavom treba definisati kao obavezno.Ne moze predsjednik politicke partije imati 4 razreda osnovne i praksu ratnog profitera.???
Iz mog iskustva: Joj, al bi ovaj najebo da je bio Srbin pa se vratio u Srbiju. „Budalo, šta ćeš ovde, što se ne vratiš tamo. Odbijaš poso, nećeš da radiš…“ Vrlo je bitno i ključno to, što je priznao da Kina ne može da preuzme vodeću ulogu u tehnologiji SUS motora. Zato je preusmerio sve kapacitete u drugom pravcu. Al da se razumemo. On je nemačka škola, pa je vrlo verovatno da je slušao komentare i planove nemačke auto industrije. A to je da su i Nemci već poodavno hteli da Kinu osvoje električnim automobilima. Razlog im je bio… Pročitaj više »
E-mobilitet u velikim razmerama potice od Tesle. Kina nije tu prva ali je munjevito shvatila potencijal kada je Tesla prikazao svoj prvi e-rodster na bazi Lotusa Elise. Evropski proizvodjaci uopste nisu shvatili znacaj ovog automobila, smatrali su ga perifernim eksperimentom. Tesla je zatim godinama belezio gubitke u milijardama. Njegovi investori ostali su uporni i najzad doziveli profit. Kada se pojavio model Tesla S, velika, luksuzna sportska limuzina, Evropljanima je najzad postlo jasno sta je to! U Evropi je nastala konfuzija – veliki proizvodjaci trazili su komponente, baterije, motore i elektroniku. Niko od njih nije hteo da se upusta u njihov… Pročitaj više »
Šta da kažem nego, Evropljani su postali budale. Ja se zaista divim kineskim stručnjacima. Tokom predavanja u Stuttgart-u jadni ne razumeju ništa šta profesor priča. Motori su im bili slaba tačka. Onda jedan priđe meni i traži da mu objasnim. Ja polako, znajući da im je nemački jezik slab, objasnim šta je profesor hteo da kaže. A on mučenik shvati, pa samo što me ne izgrli i ne izljubi, al se ustručava, zna šta je red. Dobro si rekao, oni su kao mašina. A nama evropljanima, što klincu sviramo, nek je Bog na pomoći. Jedni druge omalovažavao i vređamo. A… Pročitaj više »
Bas tako Matija!Kinezi razmisljaju barem jedno 30 godina unapred dok Ursula i EU pederistan maksimalno za 3 naredna dana.
Tri dana unapred? I to je veliki kompliment! Ona i cela evropska banda mogu da reaguju samo na ono sto je vec proslo, i to sa velikim zakasnjenjem.
Najzad jedna konkretna reakcija na neefikasnost EU! Sinoc pronadjoh izjavu rukovodioca jedne velike firme. Kratko i jasno nazvao je von der Lajen „beskorisnom“!!! U istom stilu uputio je nekoliko „komplimenata“ EU komisiji – „samo izmisljaju propise a nista ne rade za njihovu realizaciju“.