Zanimljivost dana: Poslednji ples
Stara izreka kaže da svemu što je lepo jednog dana mora da dođe kraj. Za američku automobilsku industriju, to su svakako takozvani „mišićavi“ četvorotočkaši koji su dominirali putevima krajem šezdesetih godina prošlog veka. Ali kako su brzo stigli, tako su još brže nestali, zahvaljujući novim zakonima po pitanju bezbednosti, zagađivanju i osiguravajućih usluga, kao i same promene u ukusu kupaca. Ulaskom u sedamdesete godine smo videli samo još nekoliko takvih modela i za njih se činilo da niko i ne primećuje da postoje. U ovom izdanju analiziramo jednog takvog „poslednjeg Mohikanca“ i to legendni Plymouth GTX iz 1971. godine.
Iako je snage bilo na pretek daleko ranije, priča o mišićavim automobilima zapravo počinje 1964. godine, kada je Pontiac lansirao GTO – paket visokih performansi na modelu Tempestu. Za samo dodatnih 295 dolara (oko 3.083 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca), GTO je nudio veći motor radne zapremine 389 kubnih inča (6,4 litra) u verzijama sa 325 i 348 konjskih snaga, zatim trostepeni manuelni menjač, dve grane za odvod izduvnih gasova, veće felne, novu haubu i bolje opremljeni enterijer.

Ni sam Pontiac nije imao velika očekivanja, ali će prve godine čak 32.450 kupca izabrati ovaj automobil. GTO je pružao mnogo za skromnu cenu od samo 2.491 dolara (današnjih 26.030 najmanjih zelenih novčanica), a veliku ulogu u uspehu je igrala nova generacija mlađarije nazvanih „bejbi bumers“. Oni su rođeni tokom Drugog svetskog rata i početkom šezdesetih godina su dobili vozačke dozvole, ali naravno nisu želeli iste automobile kao očevi ili dede. GTO je bio pravi automobil u pravo vreme i iskoristio je ranu prednost kada nije imao rivale.
Predstavnik Pontiaca ja zatekao konkurenciju na spavanju, ali nije trebalo da prođe dugo vremena pre nego što je tržište postalo preplavljeno „mišićavim automobilima“ kao što su Chevrolet Chevelle SS, Oldsmobile Cutlass 442, Buick Skylark GS, Ford Fairlane GT/GTA i mnogim drugim.
Najduže se zapravo čekalo na korporaciju Chrysler i njene brendove Plymouth i Dodge. Iako je kompanija bila veoma aktivna u profesionalnom auto-moto sportu kao što su NASCAR i NHRA, smatrali su da su mišićavi automobili samo prolazni trend, a u neku ruku su bili „naterali“ da se predstave svoje modele. Naime, srce uspeha Plymoutha i Dodgea u auto-moto sportu je bio motor Hemi radne zapremine 426 kubnih inča (7,0 litara) i pokazao se značajno bržim nego što je konkurencija mogla da ponudi.

Nakon protesta Forda i Chevroleta da Hemiju ne bi trebalo odobriti takmičenje jer nije serijski motor, čelnici NASCAR-a i NHRA-a su ga zabranili pa je Chrysler odlučio da napravi i drumsko izdanje. Prvo je debitovao u Dodgeu Chargeru 1966. godine, a onda godinu dana kasnije i u Plymouthu GTX-u. Ulični Hemi je bio civilizovana verzija onog sa staza, a reklamirana snaga je iznosila 425 „konja“ (iako je brojka zapravo bila između 500 i 550 „grla“).
Za našu priču je najbitniji GTX i predstavljen je 1967. godine kao luksuzna verzija Belvederea. Reklamiran kao „džentlmenski mišićavi auto“, GTX je kombinovao snagu i stil sa detaljima kao što su crna maska hladnjaka, sportski zadnji kraj, lažni usisi na haubi, trake, unapređeno ogibljenje i elegantna kabina sa vinilom i imitacijom drveta.

Opcije motora bile su jednako impresivne uz izbor dva velika bloka (big block). Standardan je bio onaj radne zapremine 440 kubnih inča (7,2 litra) sa 375 konjskih snaga uz opcioni Hemi, što mu je omogućavalo da bez ikakvih modifikacija pređe četvrtinu milje za svega 13,5 sekundi. Međutim, GTX je bio relativno skup i samim tim se nije prodavao u velikim brojevima, pa je Plymouth 1968. godine predstavio i pristupačniju alternativu nazvanu Road Runner. Dva automobila će zatim paralelno da postoje naredne tri godine.
Model za 1971. godinu bio je potpuno redizajniran, sa novom šasijom i potpuno novom karoserijom koju je dizajnirao mladi Džon Herlic (inače tvorac treće generacije Plymoutha Barracude). Inspirisana lovcem F-4 Phantomom, karoserija je bila zakrivljena, niska i agresivna. Prednju masku krasio je hromirani odbojnik, takozvani „loop bumper“, dok je crna rešetka skrivala dvostruka svetla.
Za one koji su izabrali Hemi, standard je bio čuveni usis na haubi „Air Grabber“, dok su rajsferšlusne trake i mat crni detalji bili opcioni. Zadnji kraj je nudio siluetu kupea s naglašenim bokovima, opcionalnim vinil krovom u više boja, a čak je mogao da se naruči i sa krovnim prozorom.

Unutrašnjost je bila vrhunac luksuza među mišićavim automobilima kao što su sportska sedišta iz Barracude, ali bez jeftine plastike, s obiljem vinila (u osam boja) i ukrasa koji imitiraju drvo. Mušterije je najviše interesovalo šta se krije ispod haube. Dok su Ford i Chevrolet uveliko smanjili kompresiju benzinaca i na taj način „ubili“ snagu, Plymouth i Dodge su zadržali mehaniku kao i tokom zlatnih vremena.
To znači da je kupac opet mogao da bira između onog radne zapremine 440 kubnih inča (7,2 litra), sada u verzijama sa 370 i 385 konjskih snaga, kao i Hemija radne zapremine 426 kubnih inča (7,0 litara) sa 425 grla. Hemi je dobio i posebno ogibljenje i opcione disk kočnice.
Na papiru – savršen. Na ulici – zastrašujući. U testovima – nepogrešiv. Većina testova tog vremena beležila je prolazak četvrtinu milje za manje od trinaest sekundi, što ga je učinilo najbržim automobilom iz Detroita iz ranih sedamdesetih godina.

Ali kada je GTX trebao da dominira i u izložbeno-prodajnim salonima kao „poslednji Mohikanac koji nije imao konkurenciju“, do toga ipak nije došlo iz već opisanih razloga. Napravljeno je tek 2.942 primerka te 1971. godine, od čega je samo 30 jedinica imalo Hemi ispod haube. To je bio kraj i Plymouth je povukao GTX kao samostalan model. Od 1972. do 1974. naziv se koristio samo kao paket opreme na Road Runneru.
Iako je u vreme nastanka bio prodajni promašaj, GTX sa Hemijem danas je jedan od najcenjenijih klasičnih automobila. Retko se pojavljuje na aukcijama, ali kada to uradi, cena često premašuje 200 hiljada dolara, naročito ako je primerak originalan i restauriran.
GTX iz 1971. godine bio je poslednji pravi džentlmenski „muscle car“. Bio je snažan, stilizovan i ekskluzivan, baš kao što entuzijasti i vole. Danas, duže od pet decenija kasnije, ostaje legenda koja svedoči o poslednjem svetlom trenutku jedne moćne automobilske ere.
Zoran Tomasović
(207)


Šesdesete godine – srecna vremena! Tada masta dizajnera i konstruktora nije imala granica. A onda se umesala politika, koja uvek usere sve sto je dobro!
Uzgred, babyboom generacija, kojoj takodje pripadam, nastala je posle drugog svetskog rata, kada su se vojnici vratili kucama i zeljno prionuli na bracne obaveze. 😃🤣