Zanimljivost dana: Kruna inženjerske epohe
U svetu automobila, postoje modeli koji predstavljaju tehnološke prekretnice, oni koji simbolizuju luksuz, i oni koji postanu legende. S Klasa, kao simbol moći i prestiža Mercedess, uspešno je objedinjavala sve te osobine duže od pola veka. Od samog začetka, ovaj model nije bio samo limuzina, bio je manifest nemačke preciznosti, ponosa i vere u tehničku superiornost nad svima ostalima.
Ali i legende prolaze kroz teške faze. S Klasa je u više navrata izazivala kontroverze: model W140, predstavljen početkom devedesetih, dočekan je u svetu koji više nije imao strpljenja za ekstravagantne simbole bogatstva. Njegove dimenzije i cena došli su u nesklad s duhom vremena, a kasniji modeli iz početka 21. veka doneli su i probleme s pouzdanošću. Ipak, kroz sve te turbulencije, S Klasa je ostajala ono što je oduvek bila, automobil po kojem se meri svaki drugi luksuzni sedan.

I dok današnji vrh ponude nosi oznaku Maybach, simbolizujući luksuz u digitalnom dobu, pravi poznavaoci znaju: istinski duh Mercedesove izvrsnosti živi u epohi kada je inženjering bio važniji od marketinga. A najčistiji izraz tog duha bio je 450SEL 6.9 iz generacije nazvane W116.
Ako se vratimo dovoljno daleko u istoriju, videćemo da je prethodnik današnje S Klase bio model Ponton W180 i debitovao je još 1954. godine, ali je oznaka „S Klasa“ po prvi put iskorišćena dvadesetak godina kasnije na vozilu iz ove priče.
Razvoj W116-a započeo je još 1966. godine, svega godinu dana nakon predstavljanja modela iz naraštaja W108/09. Bio je to prvi Mercedesov sedan koji je u potpunosti prigrlio novi korporativni dizajnerski pravac, stil koji će oblikovati identitet brenda sve do 1993. godine, kada je proizvodnja 190-ice okončana. Konačni izgled završen je u decembru 1969. godine i predstavljao je smelu evoluciju. Linije su postale snažnije, ali su zadržale prepoznatljivu eleganciju i sportsku notu po kojoj se nemački proizvođač vozila oduvek izdvajao.

Dizajnerski koncept pratio je estetiku ranije predstavljene SL Klase, naročito kada je reč o obliku prednjih i zadnjih svetlosnih grupa. Poput SL-a, i W116 je dobio karakteristična rebrasta stakla farova i stop svetala, čije su ivice sprečavale zadržavanje prljavštine – detalj koji će postati svojevrsni zaštitni znak Mercedesovih automobila i opstati sve do 21. veka. Model W116 bio je ujedno i poslednje delo slavnog dizajnera Fridriha Gajgera, čija je karijera u Mercedesu započela još 1933. godine impresivnim modelom 500K-om.
Zvanična premijera održana je u septembru 1972. godine. Početnu ponudu činile su dve varijante rednog šestocilindarskog motora radne zapremine 2,7 litara i to 280 S i 280 SE. Ponudu je upotpunjavao model 350 SE, pokretan agregatom V8 radne zapremine 3,5 litara. Nakon naftne krize 1973. godine, u ponudu je dodata i produžena verzija 280 SEL, namenjena kupcima koji su zahtevali još više prostora i udobnosti.

Kao odgovor na sve strože američke propise o emisiji izduvnih gasova, Mercedes je razvio snažniji 4,5-litarski V8. Ovi agregati su se najpre pojavili u modelima 350 SL i 350 SLC za američko tržište 1972. godine, da bi već naredne, 1973, dobili oznake 450 SL i 450 SLC. U istom periodu predstavljeni su i luksuzni sedani 450 SE i 450 SEL, dostupni kako na američkom, tako i na evropskom tržištu.
Modeli sa 4,5-litarskim motorom isporučivani su isključivo sa trostepenim automatskim menjačem, dok su varijante sa 3,5-litarskim V8 agregatom mogle biti naručene i sa četvorostepenim, a kasnije i s petostepenim manuelnim menjačem. Unutrašnjost 450 SE i 450 SEL predstavljala je vrhunac luksuza u to vreme. Sedišta su bila presvučena mekim velurom ili kožom, a obloge vrata pratile su istu raskošnu estetiku, čime je W116 potvrdio status prave limuzine za ljude od ukusa i stila.
Za našu priču je ipak najbitnija konfiguracija nazvana 450SEL 6.9. Njegovi koreni sežu do čuvene limuzine 600, luksuznog mastodonta namenjenog državnicima, kraljevima i filmskim zvezdama (nama poznatog po tome što se Tito često vozio u njemu). Ispod njenog impozantnog poklopca disao je motor V8 zapremine 6,3 litre. Moćan, ali i besprekoran u finoći rada.

Inženjer Erih Vakzenberger, jedan od genijalaca iza Mercedesovih trkačkih programa, 1966. godine imao je ideju: „Šta ako taj motor stavimo u manji, lakši automobil?“ Rezultat tog eksperimenta bio je 300SEL 6.3, koji je svetu pokazao da Mercedes može biti i ozbiljno brz. Sa 247 konjskih snaga i više od 500 Nm najvišeg obrtnog momenta, ta elegantna limuzina ubrzavala je poput sportskog automobila, a vozila se kao san. Njena reputacija bila je takva da je postavila temelje za ono što će doći nekoliko godina kasnije, odnosno za ultimativnu S Klasu.
Tadašnji W108/W109 je zamenio W116 i po dosta karakteristika je takođe bio revolucionaran. Naime, bio je to prvi Mercedes sa deformabilnim zonama, modernizovanim ogibljenjem, disk kočnicama na svim točkovima, i najnaprednijim sigurnosnim sistemima tog vremena. U njemu su debitovali i brojni detalji koji će kasnije postati industrijski standard, od kontrolisanih zona sudara do ergonomski oblikovane kabine. Ali ono što je Mercedes želeo da pokaže svetu, više od svega, bilo je da luksuz i brzina mogu postojati u savršenoj harmoniji. I tako je rođen projekat 450SEL 6.9.

Na papiru, to je bio logičan nastavak priče o 6.3, ali u stvarnosti bio je to projekat bez presedana. Nova verzija motora M100, sada povećana na 6.834 kubna centimetra, bila je prava mehanička skulptura. Da bi motor stao pod haubu, Mercedesovi inženjeri morali su da primene suvi sistem podmazivanja, rešenje kakvo se tada viđalo samo u trkačkim automobilima.
Time su snizili visinu motora i omogućili mu da „diše“ bez ograničenja, ali su i povećali količinu ulja u sistemu na čak dvanaest litara. Evropska verzija razvijala je 286 „konja“ i maksimalnih 550 Nm obrtnog momenta, što je omogućavalo ubrzanje iz mirovanja do 100 km/h za samo 7,4 sekunde i maksimalnu brzinu od 225 km/h. Bile su to zapanjujuće brojke za luksuznu limuzinu te mase. Američke verzije, s nižim stepenom kompresije, nudile su 250 „grla“, ali su i dalje bile među najbržim automobilima na tržištu.
Menjač sa tri stepena prenosa bio je modifikovani automatik iz standardne S Klase, ojačan i usklađen sa brutalnim obrtnim momentom motora.

Ali prava čarolija 450SEL 6.9 nije se krila samo pod haubom. Čitav automobil bio je demonstracija Mercedesove filozofije „luksuza kroz inženjering“. Za razliku od običnog W116, koji su koristili hidropneumatsko samonivelisanje samo pozadi, 6.9 je imao hidropneumatski sistem na svim točkovima, potpuno nezavisan i samoregulisan. Rezultat je bio gotovo nadrealan osećaj plovidbe po asfaltu. Automobil nije tonuo pri kočenju, nije se podizao pri ubrzanju, i uvek je ostajao u savršenoj ravnoteži.
Nemački gigant je pritom unapredio i sistem kočenja, pa je 1978. godine 450SEL 6.9 postao prvi serijski automobil na svetu sa ABS sistemom, razvijenim u saradnji sa Boschem. Zbog svetske naftne krize 1973. godine, lansiranje modela je bilo odloženo. Mercedes je u jednom trenutku čak razmatrao da projekat potpuno otkaže. Ali zahtevi kupaca i vlasnika izložbeno-prodajnih salona bili su preglasni i 1975. godine, 450SEL 6.9 je zvanično predstavljen svetu.
Profesor Hans Šerenberg, član uprave Daimler-Benza i direktor razvoja, rekao je na predstavljanju: „Kao naslednik 300SEL 6.3, 450SEL 6.9 ima potencijal da ispuni očekivanja i naših najrazmaženijih klijenata.“ Bio je to nemerljivo skroman opis automobila koji je u stvarnosti bio manifest tehničke moći.

Za razliku od britanskih konkurenata poput Rolls-Roycea i Bentleyija, koji su se razmetali kožom, drvetom i tepihom debljine jorgana, unutrašnjost 6.9 bila je suzdržana. Na prvi pogled, izgledala je gotovo identično kao kod standardne S Klase. Samo znalac bi primetio dodatne pokazivače za hidropneumatski sistem, regulator visine vozila i prvi potpuno automatski klima uređaj u Mercedesu, sistem preuzet od korporacije Chrysler. Ono što ste zapravo kupovali nije bio luksuz u formi udobnosti, već luksuz u formi pouzdanosti, sigurnost da vozite automobil koji može sve, u svakom trenutku.
450SEL 6.9 je bio automobil koji su vozači poštovali, ali su ga pravi entuzijasti obožavali. Šampion Formule 1 Džejms Hant posedovao je jedan, ali ga je retko vozio jer, kako je sam rekao, „nije mogao da veruje sopstvenoj desnoj nozi“. Legendarni novinar L. J. K. Setrajt prešao je sa njim 200 kilometara nemačkog autobana za sat i deset sekundi – prosečno 180 km/h, uz potrošnju goriva od 25 litara na 100 km. Postoji i anegdota o Huanu Manuelu Fanđu, koji je na Silverstonu, tokom promotivne vožnje s trojicom novinara u kabini, bez napora pretekao trkački DeTomaso Panteru i to jednom rukom na volanu, uz blagi osmeh.

Automobil je ubrzo postao i filmska zvezda. Njegove pojave u filmovima „Ronin“ i „Lost Highway“ postale su kultne, ali najpoznatiji primer ostaje Leloušov „C’était un Rendez-vous“ iz 1976. godine. Iako se na snimku čuje zvuk Ferrarija 275 GTB, upravo je 450SEL 6.9 bio automobil kojim je Lelouš jurio kroz jutarnji Pariz da bi snimio jednu od najčuvenijih filmskih sekvenci svih vremena.
Proizvedeno je ukupno 7.380 primeraka između 1975. i 1980. godine – mali broj, ali dovoljan da obezbedi besmrtnost. I danas, pola veka kasnije, vožnja 6.9 je iskustvo koje se pamti. Uprkos godinama, mnogi primerci i danas lako prelaze 200 km/h. Jedan od njih, tokom testiranja na pisti, dostigao je 217 km/h pre nego što je motor počeo da gubi pritisak goriva – dok su komadi rđe s blatobrana leteli po vetrobranu.
I u tom trenutku, dok vreme i fizika pokušavaju da ga zaustave, 450SEL 6.9 pokazuje šta je zapravo Mercedes bio u to vreme: ne kompromis, ne stil, već čista inženjerska perfekcija.

450SEL 6.9 nije samo automobil, to je dokaz da su Nemci jednom gradili mašine koje su bile pre svega izraz samopouzdanja, a tek potom proizvodi za prodaju. To je bio Mercedes koji je nastajao u vreme kada su inženjeri imali poslednju reč, a ne marketing menadžeri. Danas, kada svaki luksuzni automobil meri broj inča ekrana i aplikacija, 6.9 nas podseća da pravi luksuz nije u tehničkim specifikacijama, već u osećaju moći i sigurnosti koji vam daje dok vozite.
Zoran Tomasović
(3680)
Svaka im čast!
A Zokiju hvala za lepo podsećanje.
Božanstveno vreme napretka auto-industrije kada se svaki novi model iščekivao sa radošću i kada je sajam automobila bio kultno mesto gde su ljubitelji uživali gledajući inženjerske i dizajnerske bravure. Mercedesi onog vremena su skulpture na točkovima. Danas su svi vrti-pleti jedno isto, uglavnom ružni i nabeđeni. Hvala za tekst.
Da, da, bilo je to doba kada su projektima rukovodili iskusni inzinjeri koji poznaju auto do poslednjeg šrafa. Mercedes je delo timskog rada dizajnera i inzinjera. Tadasnji dizajneri negovali su stil suzdrzane elegancije, bazirane na perfektnim proporcijama. Pogledajte dobro ovaj auto u bocnoj projekciji i odkricete njegovu savrsenu ravnotezu i mir! Duzina prednje haube, duzina zadnje, duzina kabine, visina tela karoserije, visina staklenih povrsina, njihov nagib napred, nazad i sa strane – jednostavno nista „ne vrišti“, nista ne zadrzava pogled, on nesmetano klizi po celoj karoseriji! Hrom je tu samo kao akcent, ne da dominira kao kod americkih krstarica. Isto… Pročitaj više »
Uprkos svemu što si naveo ipak se vidi da ga je pregazilo vreme.
👍👍
Moram da dodam jos jednu opasku na racun ‘iskusnih inzenjera’ koji su napravili dugu listu previda: – biodegradable wire harness koji je bio nocna mora sa problemima u elektrci/elektronici – problem sa klimom – da se popravi ili servisira klima bilo je neophodno da se dobar deo prednjeg dela enterijera nacisto rasturi (doduse ni moderniji i noviji modeli BMW nisu mnogo bolji) – vacuum assisted soft-close – nocna mora jos jedne vrste – 3 box design – nista bolji ili losiji od niskobudzethih vozila iz tog vremena – nosivost – toliko je bio tezak da je bilo vrlo malo legano… Pročitaj više »
Dosta ih ima još,u odličnom stanju.