Zanimljivost dana: San o „mišićavom“ karavanu iz Italije
Tokom mračnih godina američke automobilske industrije poznatih kao „Malaise Era“, razdoblja koje su obeležile kriza identiteta, strogi ekološki propisi, energetski šokovi i pad entuzijazma među proizvođačima četvorotočkaša, retki su brendovi imali snage da održe baklju performansi u životu. Među njima, Pontiac, kao divizija General Motorsa koja je stekla imidž i reputaciju sa vozilima sa visokim performansama, izdvajao se upornošću da očuva duh američkog mišićavog automobila (muscle car), čak i ako je to značilo eksperimentisanje sa idejama koje su tada zvučale kao čista ludost.
Jedan takav pokušaj bio je gotovo zaboravljeni Trans Am Type K, koncept koji je spojio nespojivo kao što su visoke performanse i praktičnost karavana. Bilo je to vreme kada su mnogi drugi odustajali, ali Pontiac se drznuo da zamisli budućnost u kojoj bi Trans Am, do tada simbol čiste snage i bunta, mogao dobiti oblik sportsko-orijentisanog karavana sa dvoja vrata.

Sedamdesete su počele eksplozivno, pošto su se pojavile najeksremnije verzije najslavnijih modela ove kategorije. Pričamo o legendama kao što su Chevrolet Chevelle SS 454, Plymouth GTX, Dodge Charger, Ford Torino, Pontiac GTO i mnogi drugi. Bila je to kulminacija ere bez kompromisa i vremena kada su inženjeri imali slobodne ruke, a kupci glad za snagom. Ali već sredinom decenije stvari su se drastično promenile.
Nove emisijske regulative (posebno nakon uvođenja katalizatora i strožih normi u pogledu dozvoljenih nivoa izduvnih gasova), rastuće cene osiguranja za vlasnike automobila sa velikim motorima, kao i naftna kriza iz 1973. godine, označili su početak kraja mišićavih automobila kakvi su do tada bili poznati. Većina proizvođača je iz ponude i sa tržišta povukla modele visokih performansi ili ih je pak pretvorila u blede imitacije.

Dok su drugi odustajali, Pontiac se borio. GTO, pionir čitavog žanra, 1974. godine je završio karijeru kao redizajnirana verzija ekonomičnog modela Chevroleta s indeksom Nova. No, Trans Am, baziran na drugoj generaciji Firebirda, preuzeo je ulogu čuvara časti. Dok su neki modeli nestajali u tišini, Trans Am je čak doživljavao porast popularnosti, ne samo zbog atraktivnog izgleda i simbolike „vatrene ptice“ grafike na haubi, već i zbog sposobnosti da balansira između performansi i prepoznatljivog vizuelnog identiteta. Pontiac je, međutim, želeo više. Želeo je da proširi liniju Firebirda, da ga učini funkcionalnijim, ali bez gubitka sportske duše.
Inspiracija je stigla iz neočekivanog pravca i to iz Italije. Još 1962. godine, italijanski inženjer i vizionar Đoto Bicarini osmislio je jedinstveni Ferrari 250 GT SWB Breadvan – trkački automobil za privatni tim Scuderia Serenissima, koji je dobio neobični zadnji kraj zbog poboljšanja aerodinamike. Taj dizajn nazvan „Kammback“ sa oštro zakošenom zadnjom linijom krova, poslužio je kao temelj za Pontiacovu viziju.

U sedištu Pontiaca, dizajner Geri Brohstin, pod nadzorom tadašnjeg potpredsednika za dizajn u GM-u, Dejvida Holsa, nacrtao je prve skice onoga šta će kasnije da postane Trans Am Type K, to jest sportski karavan sa stilom, funkcionalnošću i stavom.
Dizajn je bio radikalan, pa umesto tradicionalnih zadnjih vrata, vozilo je imalo bočne prozore u vidu galebovih krila (takozvani „gullwing“), koji su omogućavali pristup prtljažniku. Zadnji kraj je imao oštru siluetu Kammbacka, dok su unutrašnjost krasili preklopivi zadnji red sedišta i luksuzna tepih-obloga sa hromiranim detaljima.

GM je brzo reagovao. Kada je Bil Mičel, tadašnji šef GM-ovog dizajnerskog studija, video skice, odmah je dao zeleno svetlo i obezbedio sredstva za izradu dva funkcionalna prototipa. No, umesto da se zadovolje internim kapacitetima, projekat je poveren renomiranoj italijanskoj kući Pininfarini, što dodatno potvrđuje ozbiljnost Pontiacovih namera.
U Torinu su dva Trans Ama iz 1978. godine pretvorena u prava umetnička dela. Novi čelični paneli, jedinstveni stakleni elementi, kvalitetna završna obrada i enterijeri koji nisu zaostajali ni za najluksuznijim modelima tog vremena je bilo prisutno. Jedan primerak je ofarban u zlatnu boju sa unutrašnjošću u svetlosmeđem vinilu, dok je drugi, danas poznatiji, nosio metalno sivu spoljašnost i crveni enterijer. Oba automobila su zadržala čuvene grafike na haubi i karakteristične 15-inčne WS6 felne.

Mehanički, Trans Am Type K nije bio zver, barem ne po standardima ranijih godina. Pokretao ga je Oldsmobileov V8 motor radne zapremine 403 kubna inča (6,6 litara), koji je razvijao 185 konjskih snaga, ali je nudio respektabilan maksimalni obrtni moment od 430 Nm pri nižim obrtajima. Iako su performanse bile ograničene epohom, Type K je zahvaljujući većoj masi na zadnjoj osovini i unapređenom ogibljenju imao iznenađujuće dobro ponašanje u vožnji. Aerodinamika zadnjeg kraja doprinela je stabilnosti pri višim brzinama, a veća korisna zapremina i modularnost kabine otvorili su potpuno novu dimenziju upotrebljivosti za „mišićave automobile“, nešto što tržište do tada nije poznalo.
Po povratku u Sjedinjene Države, Trans Am Type K je krenuo na promotivnu turneju i tom je prilikom privukao veliku pažnju. Publika je bila zaintrigirana. Bio je to automobil koji je spajao do tada nespojive svetove – performanse, stil i praktičnost. Oduševljenje je bilo toliko da je uprava naredila izradu finansijske analize serijske proizvodnje. Nažalost, rezultati su bili poražavajući. Cena Pininfarinine konverzije bila je jednaka kupovini dva nova primerka skupocene Chevroletove Corvette, što je masovnu proizvodnju učinilo apsurdno skupom. Razmatrane su alternative za lokalnu proizvodnju, ali nijedna nije bila dovoljno isplativa.

Projekat je ugašen, a zlatni primerak je uništen. Sivi je preživeo i čak je dobio restilizovani prednji kraj sa unapređenog Trans Ama iz 1979. godine, a pojavio se u dvodelnoj epizodi serije „The Rockford Files“. Kasnije je prodat na aukciji kuće RM Sotheby’s za impresivnih 154 hiljada američkih dolara.
Pontiac je 1985. godine još jednom pokušao da oživi ideju sportskog karavana, baziranog na trećoj generaciji Firebirda, ali ni taj koncept nije otišao dalje od dizajnerske studije. Mala kalifornijska firma Deco International kasnije je izradila nekoliko kopija originalnog Typea K-a, čime je ovaj neobični automobil dobio drugi život među kolekcionarima.

Danas, kada se pogleda unazad, Trans Am Type K ostaje jedan od najzanimljivijih, najhrabrijih i najneobičnijih eksperimenata u istoriji američke automobilske industrije. Bio je to pokušaj da se redefiniše šta „muscle car“ može biti – da bude više od pukog dvoseda sa velikim motorom, da ponudi stil, emociju i svakodnevnu upotrebljivost.
Zoran Tomasović
(152)
Ovaj način otvaranja zadnjih bočnih prozora mi je interesantan, ali oblik zadnjeg dijela i stakla niti je interesantan niti praktičan, niti sportski…
Da je način otvaranja bičnih stakala ovako ostaviti a dizajn zadnjeg dijela drugačije napraviti, možda je to i moglo negdje proći, ovako – nikako
Kako bi ti popravio dizajn?
Pa ne znam, nisam ja tvog ptofila, jedino mogu da nagađam…
Recimo C stub (onaj zadnji) ne mora da vude verikalan sa zadnje strane može biti nagnut ka naprijed, što može da ima za posledicu da ono bočno staklo bude ili ukoso ili da sam C stub bude deblji i trapezast ili trouglast. A u same stubove bi se mogla ugraditi zadnja svetlosna grupa. Sigurno da bilo bolje nego ovo, samo da li dovoljno dobro, e to ne znam tu treba neko iskusnije oko, poput tvoga…
Da, deca na zadnjem sedištu bi bila oduševljena ovim prozorima, pogotovo u vožnji 😂
Nisam znao za ovaj eksperiment. Za ovaj prototip mogu istovremeno da kazem sledece: bas me je nasmejao ali nije ni tako los! Za krizu nafte i poostrene zakonske propise za izduvne gasove pravo resenje bi bilo razvoj manjih modela, po principu sacuvati dizajn a smanjiti dimenzije. Da li mozete da zamislite ovaj Pontiac smanjen sa 5 na 4,5 m duzine? Bio bi to vrlo atraktivan sportski auto. Problem je u americkim glavama, gde vlada pravilo „think big!“ Sto se tice ovog prototipa, forma kombija je suvise naglasena kockastim zadnjim krajem. Kombi dodatak morao je da dobije bocni konus radi bolje… Pročitaj više »