1. Home
  2. Istorija
  3. Zanimljivost dana: Pionir popularnih modifikacija iz pedesetih godina dao oglas za udaju
Zanimljivost dana: Pionir popularnih modifikacija iz pedesetih godina dao oglas za udaju

Zanimljivost dana: Pionir popularnih modifikacija iz pedesetih godina dao oglas za udaju

288
1
Podelite sa prijateljima:

I pre nego što kažete – ne, ovo nije automobil koji je Silverster Stalone vozio u filmu „Cobra“, pričekajte malo. Tačno nije, ali doduše i niste mnogo omašili, pošto je u oba slučaja reč o modelu Mercury Coupe iz generacije koja se proizvodila od 1949. do 1951. godine. Iako veoma popularan i kao novi i kao polovnjak, ovaj automobil zapravo nije privlačio toliko pažnje, sve dok jedan „klinac“ nije odlučio da ga modifikuje i predstavi javnosti, a sada će neki s(p)retni kupac biti u stanju da postane njegov vlasnik, po prvi put posle skoro šest decenija.

Ovaj Mercury možda i nije najlepši „lead sled“ koji smo videli, ali mu jedna druga karakteristika ide u korist. Naime, bio je to prvi četvorotočkaš koji je stvorio konkretnu kategoriju i doneo dizajnerske detalje koje viđamo među modifikacijama do današnjeg dana.

Nedavno smo pisali da čuveni Barris Kustom uskoro zatvara vrata, a upravo je ta kuća modifikovala ovaj Mercury. Sve je započelo 1951. godine kada je jedan od zaposlednih po imenu Bob Hirohata kupio novi četvorotočkaš i sa svojim gazdom Džordžom Barisom odlučio da ga „ulepša“ po sopstvenom ukusu.

Takav trend zapravo nije bilo nov čak ni u navedeno vreme, ali u većini slučajeva se zasnivao na predratnim primercima sa kojih bi mlađarija skidala sve šta je dodavalo nepotrebnu masu, i onda se vikendom trkala na lokalnim stazama.

Ali ovaj put Hirohata je ispred sebe imao poveći budžet pa nije štedeo na modifikacijama. Prva od njih je bila zaštitni znak „lead sled“ kulture, a odnosi se na niži krov. On je spušten za oko desetak centimetara, a zatim je i visina vozila snižena praktično do zemlje. Zatim su proširena i krila, to jest blatobrani, a zadnja svetla su preuzeta sa Lincolna iz 1952. godine.

Prednji deo je navodno inspirisan detaljima s nekoliko drugih modela, pa je maska hladnjaka preuzeta sa Forda iz 1951. godine, dok su branici iz godinu dana starijeg Buicka. Nestale su i kvake na vratima, eliminisan je i B stub, a na veliko iznenađenje, Mercury nije imao preterano mnogo hroma.


Sa mehaničke strane, modifikovano je i ogibljenje da bi se dobila niža visina, ali motor nije taknut. Tu se nalazio fabrički Fordov agregat zapremine 255 kubnih inča (4,2 litre) sa 110 konjskih snaga. Međutim, kada je Cadillac debitovao sa svojim novim „osmakom“ iz 1952. godine, zapremine 331 kubnog inča (5,4 litre) sa 190 „grla“, Hirohata je odlučio da ga ugradi u svoj Mercury.

Menjač je u početku bio fabrički manuelni s tri stepena prenosa, ali ugrađivanjem Cadillacovog agregata, Mercury je dobio i njegov četvorostepeni automatski menjač. Ovo ujedno nije bilo jedino šta je Hirohata pozajmio od General Motorsa, već su i prekrivači zadnjih pneumatika bili Cadillacovi. Ceo doživljaj je popunjen i sa belim enterijerom i posebnom zelenoj boji.


Zavisno kojim izvorima verujete, ceo proces je trajao 60 ili 97 godina, a kompletan proizvod je debitovao 1952. godine na skupu poznatom kao Petersen Motorama, organizovan od strane istoimenog muzeja. Nije trebalo da prođe dugo vremena pre nego što se Mercury pojavio na naslovnim stranicama svih automobilskih magazina i pre nego je postavio trend koji traje do današnjeg dana.

Pomoglo je svakako što ga je Hirohata vozio širom Amerike na legendarnoj Route 66, a zatim se pojavio pred publikom na trci Indianapolis 500. Navodi se da je tokom prve godine ovaj automobil osvojio čak 26 nagrada.


Mercury se zadržao u rukama njegovog kreatora svega nekoliko godina, da bi zatim dva puta promenio vlasnika do 1959. godine. A onda ga je kupio šesnaestogodišnji Džim Meknil za svega 500 dolara (oko 4.690 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca).

Vozio ga je pet godina pre nego što je kupio moderniji četvorotočkaš, a onda ga parkirao u garažu u Los Anđelesu. Tu je ostao sve do 1988. godine kada su ga pronašli novinari magazina West Coast Kustom i odlučili da napišu reportažu. Restauracija je urađena osam godina kasnije, pod komandom Meknila, a kada je ovaj preminuo 2018. godine njegova familija je odlučila da ga osveži i preproda.

 

To će se desiti u januaru naredne godine na javnom nadmetanju koje će organizovati čuvena kuća Mecum. Teško je predvideti kolika je vrednost u najavi, pošto ne postoji neki drugi sličan automobil zarad poređenja, ali većina eksperata smatra da će konačna brojka biti milionska.

Zoran Tomasović

(288)

Podelite sa prijateljima:
Komentari objavljeni na portalu "Auto Republika" ne odražavaju stav vlasnika i uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja. Strogo su zabranjeni: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne pretnje drugim korisnicima, autorima novinarskog teksta i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, politički ekstremnog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za tekst. Redakcija "Auto Republike" zadržava pravo da ne odobri komentare koji ne poštuju gore navedene uslove.
Subscribe
Notify of
guest

1 Komentar
Inline Feedbacks
View all comments
Yankee

Uvek bio moj auto snova, jos od kada sam ga prvi put video uzivo i odusevio se.

Samo nikako ne volim ova zadnja svetla sa Lincolna. Mnogo vise volim ona na fabrickom ’49 Mercury.

comment image